GMO
Pitanja sigurnosti povezana s genetski
modificiranom hranom
U javnosti su se postavljala
pitanja o sudbini tek umetnutog DNK nakon što su ga ljudi pojeli. Na
primjer, mogućnost prijenosa DNA iz hrane dobivene iz genetski modificirane
biljke u stanice sisavaca, gastrointestinalne bakterije ili bakterije u tlu.
DNA je hemijski identična bez obzira na izvor, tj. unesena DNA u genetski modificirani orga- nizam identična je bilo kojoj drugoj DNA, bez obzira iz koje vrste je dovedena DNA možda potekla. Uprava za hranu i lijekove (FDA/SAD-e) smatra da se sva DNA iz bilo kojeg izvora, uključujući genetski modificirane usjeve, općenito smatra sigurnom (GRAS) (FDA, 2001.).
DNA je potpuno prirodna i bezopasna
komponenta većine hrane koju jedemo i uglavnom se razgrađuje tokom
industrijske prerade i u gastrointestinalnom traktu. Dakle, kad god jedemo
tu hranu, jedemo DNK koji ona sadrži.
Probavni sistem probavlja svu
DNK na potpuno isti način bez obzira je li DNA iz GM hrane ili konvencionalne
hrane. Prema izvještaju Evropske agencije za sigurnost hrane (EFSA) o
sudbini gena i proteina u hrani i hrani za životinje, „Nakon gutanja uočava se
brza razgradnja na kratke fragmente DNA ili peptide u gastrointestinalnom
traktu životinja i ljudi i do danas je velik broj eksperimentalnih studija sa
stokom pokazao da fragmenti rDNA ili proteini izvedeni iz GM biljaka nisu
otkriveni u tkivima, tekućinama ili jestivim proizvodima od farmi “(EFSA,
2007). Stoga ako netko jede DNK u GM hrani ili konvencionalnoj hrani, to
neće promijeniti vlastitu DNK ili DNK njihove djece.
1.
Budući da hrana potječe od
živih organizama koji imaju gene, proizlazi da sva hrana dobivena iz tih
organizama sadrži DNK.
2.
Procjenjuje se da dnevni unos
DNK od strane ljudi u hrani koju konzumira iznosi oko 0,1-1,0 g (Flachowsky,
2007), od čega bi čak i uz prehranu koja se u potpunosti sastoji od GM hrane transgena
DNA <0,0001% ukupne DNA ( Društvo za toksikologiju, 2002).
3.
Za prelazak ove male frakcije
rDNA u genom sisavaca ili bakterija trebao bi biti vrlo nevjerojatan niz
događaja (WHO, 2000). Transgena DNA trebala bi:
·
Preživjeti berbu, sušenje,
skladištenje i mljevenje
·
Preživjeti preradu hrane
·
Bude prisutna u djeliću
biljke koja se konzumira
· Preživjeti kiseli pH i probavu nukleazom kako u biljnom tako i u gastrointestinalnom
traktu sisavaca
· Prihvaćanje unosa velike količine prehrambene DNA
·
Stabilno se integriraju u
kromosom domaćina
·
Uključite se u DNK domaćina i
prima u novom domaćinu
Zabrinutost zbog gena otpornih na antibiotike u GM hrani
Druga briga koja je izravno
povezana s umetnutim genima je pitanje gena koji daju rezisten-ciju na
antibiotik ili ono što se obično naziva genima markera otpornosti na
antibiotike (ARM) u GM hrani. ARM se koriste u procesima transformacije
biljnog genetskog inženjeringa, a u ne-kim slučajevima ARM geni ostaju u gotovom
proizvodu. Postoji zabrinutost zbog učinka na ljudsko zdravlje i sigurnost
ako bi se geni prisutni u GM hrani mogli prenijeti na mikroorga-nizme u ljudskom
probavnom traktu. Naročito zabrinjava mogućnost da bi se geni koji daju
rezistenciju na antibiotike mogli prenijeti na bakterije koje uzrokuju bolesti
u ljudskom probav-nom traktu. Ako bi se to dogodilo, postoji zabrinutost da
bi to moglo negativno utjecati na antimikrobnu terapiju.
Jesu li sam gen i proteinski proizvod štetni za ljude ili životinje?
ARM geni se ne razlikuju od
ostalih DNA prisutnih u biljkama i životinjama, a probavljaju se i obrađuju u
gastrointestinalnom traktu baš kao i DNA iz bilo kojeg drugog izvora. Uz
to, ARM su prirodno prisutni u okolišu, uključujući crijevne bakterije (Jonas i
sur., 2001.).
Kada se eksprimiraju u biljnim
stanicama, uobičajeno korišteni ARM proizvode proteine koji se probavljaju na
sličan način kao i hiljade dijetalnih proteina koje ljudi svakodnevno
konzumiraju (Goldstein i sur., 2005.). Na primjer, proteini NPT II,
izraženi genom npt II marker, nisu aler-geni i nisu toksični kada se
konzumiraju u hrani u istraživanjima na životinjama i u biotehno-loškim
farmaceutskim sredstvima koja se daju ljudima intravenozno (Flavell i sur.,
1992.; Fuchs i sur. , 1993). Uz to, ARM proteine često proizvode ljudske
crijevne bakterije, pa su tako ljudi bili izloženi tim proteinima tokom
povijesti. Stoga se može opravdano zaključiti da sami ARM geni i proteini
koje eksprimiraju, kao i ostali geni i proteini u hrani i hrani za životinje,
ne predstavljaju rizik za zdravlje ljudi ili životinja.
Mogu li se ARM geni prenijeti u bakterije i negativno utjecati na antimikrobnu terapiju?
Povećana je mogućnost prijenosa rezistencije na antibiotike s genetski modificiranih biljaka i hrane koja je od njih dobivena na bakterije koje se prirodno nalaze u crijevima ljudi i životinja, a time i ugrožavaju efikasnost antibiotika. Protok gena među bakterijama dobro je usposta-vljen prirodni proces koji se događa u prirodi (Davison, 1999). Teoretski je moguće da se geni prenose s biljaka na bakterije, ali to bi bila izuzetno rijetka pojava. To je zato što bi se ARM mogao prenijeti s biljaka na bakterije u crijevima, gen bi trebao biti izrezan iz biljnog kromo-soma, a da ga stanični enzimi ne unište, preživjeti netaknut u crijevnom okolišu i steći ga u netaknutom obliku od strane kompetentne za transformaciju. bakterija (WHO, 2000; Jonas i sur., 2001).
Jesu li antibiotici važni za ljudsku ili životinjsku medicinu?
Važno je napomenuti da geni
otpornosti na antibiotike koji su trenutno prisutni u GM hrani označavaju
rezistenciju na antibiotike koji se u širokoj medicini ne koriste široko, jer
je otpor-nost na njih već raširena. Na primjer, gen npt II daje
rezistenciju na neomicin, kanamicin i druge antibiotike koji se više ne koriste
u kliničkoj primjeni, dok gen aad-3 drugi ARM daje rezistenciju na dva malo
korištena antibiotika, streptomicin i spektinomicin (Gilman i sur., 1996. ). U
budućnosti, kako se tehnike genetskog inženjerstva poboljšavaju, geni
otpornosti na antibiotike neće biti prisutni u GM hrani jer će ili biti
uklonjeni tokom razvoja ili zamijenjeni drugim vrstama gena markera.
U nedavnoj publikaciji Evropska
agencija za sigurnost hrane potvrdila je da dva gena markera za rezistenciju na
antibiotike, npt II i aadA, ne predstavljaju prijetnju ljudima niti okolišu
(EFSA, 2009).
4. Što je s alergenima u GM hrani?
Unošenje gena u organizam
povećava mogućnost unošenja alergena što dovodi do proiz-vodnje hrane koja može
izazvati alergene reakcije kod ljudi. Procjenjuje se da 3 do 4% odraslih i
do 8% djece pati od alergija na hranu u razvijenim zemljama (Kanny i sur.,
2000.; Sicherer i sur., 2004.). Procjenjuje se da je 90% alergija na hranu
povezano s proizvodima dobivenim iz nekoliko grupa hrane, uključujući kravlje
mlijeko, jaja, ribu, rakove, kikiriki, oraša-ste plodove, soju, pšenicu i sjeme
sezama (FAO, 1995). Iako se javljaju alergije na drugu hranu, one su
obično rjeđe.
Većina hrane kod većine ljudi ne uzrokuje alergene reakcije, no kod ljudi koji imaju bilo kakvu alergiju na hranu, određeni proteini u hrani mogu izazvati neobičnu imunološku reakciju.
Proteini koji izazivaju ovu reakciju poznati su kao alergeni, a
osobe s alergijama uglavnom reagiraju na samo jedan ili nekoliko alergena u
jednoj ili dvije određene namirnice. Tačno mjesto apsorpcije hrane i
indukcije alergije još uvijek nije poznato. Vjeruje se da se većina
alergena iz hrane apsorbira u crijevima, prije nego što započne imunološki
odgovor. Da bi se imunološka reakcija pokrenula, alergeni proteini moraju
se kretati kroz želudac u imunološki netaknutom obliku. Proteini hrane
također se mogu apsorbirati u cirkulacijski sistem kroz oralnu sluznicu (Dirks
i sur., 2005.; Untersmayr i sur., 2007.).
Ipak, budući da su gotovo svi
alergeni proteini (Bush i Hefle, 1996.), postoji mogućnost da bilo koji novi
protein u hrani može biti alergen. Ako je konvencionalna hrana koja sadrži
alergene genetski proizvedena, GM hrana može sadržavati te alergene, baš kao i
konvencionalna hra-na. Na primjer, soja prirodno sadrži proteine koji kod
nekih ljudi uzrokuju alergijsku reakciju. Ako se ti specifični proteini ne
uklone, oni će se naći i u GM sortama soje. Slično tome, uko-liko genetska
procedura ne poveća njihovu razinu, razina rizika se mijenja. Mogućnost
uvođe-nja novih proteina koji pokazuju alergena svojstva je stvarna, ali niska
zbog postupaka procje-ne sigurnosti kojima se podvrgava hrana dobivena iz
biljaka rekombinantne DNA. Ovi postup-ci procjene sigurnosti provedeni na
uvedenom genu i bjelančevinama eksprimiranim u GM proizvodu osmišljeni su da
identificiraju potencijalne alergene učinke koji mogu biti povezani s
komercijaliziranim GM usjevima / hranom. U procjeni sigurnosti GM hrane,
provode se testovi kako bi se osiguralo da se razina prirodnih alergena u GM
hrani nije značajno povećala iznad prirodnog raspona u konvencionalnoj hrani i
kako bi se osiguralo da novi proteini u GM hrani nisu vjerojatni alergeni.
Stoga se čini malo vjerojatnim
da je alergeni rizik koji predstavlja GM hrana veći od onog kod konvencionalne
hrane generirane tradicionalnim metodama uzgoja koja nije podvrgnuta istoj
vrsti strogih postupaka procjene sigurnosti. Dobar je primjer kikiriki koji se općenito smatra sigurnim proizvodom, ali u povijesti je
izazivao blage do ozbiljne alergene reakcije u dijelu osjetljive populacije,
bez obzira na to kako se proizvodi.
5. Mogućnost toksina i antinutrijenata u GM hrani?
Sve tvari, prirodne ili umjetne, potencijalno su otrovne, ovisno o primljenoj dozi. Međutim, tvari klasificirane kao toksini su one koje mogu biti štetne za zdravlje na tipičnim razinama izlože-nosti. Toksini koji se javljaju u prirodi nalaze se u raznoj hrani, ali velika većina njih prisutna je u koncentracijama znatno nižim od razine koja bi naštetila potrošaču. Neka hrana sadrži toks-ine koji se javljaju u prirodi i uzrokuju štetne učinke ako se hrana jede u prekomjerno visokim količinama, npr. cijanogeni glikozidi u manioki ( https://www.agrodolce.it/2014/06/04/brasile-manioca-radice-multiuso/ ). Ostala hrana sadrži toksične sastojke koji se javljaju u prirodi i izazivaju neželjene reakcije samo ako je hrana pripremljena na način koji omogućava zadržavanje toksičnog sastojka koji se obično uništava, npr. lektini u grahu. Ostala hrana može izazvati štetne učinke na određene segmen-te stanovništva koji mogu biti osjetljivi na sastojke u hrani, npr. alergene proteine u kikirikiju i soji. S druge strane, hrana može postati onečišćena prirodnim toksikanama koje proizvode mikroorganizmi, npr. Botulin toksin i aflatoksin (Taylor i Hefle, 2002). Stoga su otrovne tvari prirodno prisutne u mnogim konvencionalnim namirnicama koje su naknadno genetski modifi-cirane. Stoga, ukoliko se toksini prisutni u konvencionalnoj hrani posebno ne uklone, oni će ostati u GM verziji hrane.
Za proizvode genetskog inženjerstva zabrinjava mogućnost genetske modifikacije unošenjem dosad odsutne
otrovne tvari, na primjer novoizražene bjelančevine ili rezultirajući
povišenjem toksičnih tvari koje se javljaju u prirodi. To je, međutim,
isključeno činjenicom da se, kao dio procjene sigurnosti GM hrane, razine
prirodnih toksina u GM hrani uspoređuju s onima u kon-vencionalnoj hrani kako bi
se osiguralo da razina toksina ne bude povišena iznad njihove prirodne
razine. Nadalje, postupak ocjene sigurnosti zahtijeva da se pokaže
aminokiselinski slijed novog proteina koji nije sličan poznatim proteinskim
toksikantima i da se protein brzo probavlja u simuliranim uvjetima
sisavaca. Bio-testovi na životinjama također se provode na pojedinačnim
proteinima kako bi se otkrila potencijalna toksičnost.
6. Što je s neželjenim učincima?
Potencijalna pojava
"neželjenih učinaka" još je jedna zabrinjavajuća primjena tehnika
primjene rekombinantne DNA u proizvodnji hrane. Neželjeni učinci
definiraju se kao one postojane ra-zlike između GM biljke i njezine odgovarajuće
kontrolne linije, koje nadilaze primarni očekivani učinak/čke) uvođenja ciljnih
gena (eh) (EFSA, 2006). Važno je napomenuti da neželjeni učinci nisu
ograničeni na GE usjeve, tradicionalni uzgajivači provode značajno vrijeme u
svojim uz-gojnim programima u križanju pokušavajući eliminirati neke od ovih
nepoželjnih karakteristika (Rischer i Oksman-Caldentey, 2006). Neželjeni
učinci u savremenoj biotehnologiji mogu na-stati zbog prirode kojom trenutne
tehnike rDNA unose gene u biljku. Geni mogu rezultirati poremećajem genskih
funkcija, uzrokujući promjene u razinama i aktivnostima enzima, hra-njivih
sastojaka i metabolita ili promijenjenu proizvodnju proteina ili toksina
(Cellini i sur., 2004.). Neželjeni ili neočekivani učinak ne podrazumijeva
nužno opasnost po zdravlje, iako bi očito izražavanje nove osobine zahtijevalo
temeljiti nadzor kako bi se osiguralo da je sigurnost novog proizvoda razumno
osigurana prije nego što se komercijalizira.
Tijekom godina zabilježeni su
slučajevi kada su uobičajeni postupci oplemenjivanja biljaka doveli do usjeva s
neželjenim učincima. Na primjer, konvencionalno uzgajanje krompira za
proizvodnju sorte s superiornim karakteristikama rezultiralo je sortom
Lenape koja je imala nenamjerno visoku razinu glikoalkaloida (Beier, 1990),
klasu prirodnih toksikanata koji se obično nalaze u niskim razinama u
komercijalnom krumpiru (Zitnak i Johnston, 1970). S druge strane,
genetski modificirana soja promijenjena kako bi proizvela povećanu razinu
aminokiseline lizin pokazala je neočekivano smanjenje sadržaja ulja (FAO / WHO,
2000).
Tehnike rekombinantne DNA mogu
se smatrati preciznijima od konvencionalnih metoda uz-goja, jer se prenose samo
poznati i precizno karakterizirani geni (IM i NRC, 2004). Suprotno tome,
konvencionalno uzgajanje uključuje prijenos hiljadu nepoznatih gena s nepoznatom
funkcijom zajedno sa željenim genima. Tradicionalni uzgajivači redovito
promatraju netipove zbog neželjenih učinaka i metodološki uklanjaju ove biljke
selekcijom tijekom postupka ocje-njivanja i puno prije komercijalizacije. Isti
se nadzor, ako ne i više, primjenjuje i na biljke gene-rirane tehnikama rDNA.
Važno je napomenuti da sve
namirnice, bilo da su dobivene iz biljaka razvijenih konvencional-nim uzgojem
biljaka ili genetskim inženjeringom, sadrže potencijalno opasne tvari i moraju
se pravilno i razborito procijeniti kako bi se osigurao prihvatljiv stepen sigurnosti. Zapravo, budući da su GM usjevi regulirani u većoj mjeri i
podvrgavaju se rigoroznijim postupcima procjene ri-zika od konvencionalno uzgojenih,
ne-GM usjeva, vjerojatnije je da osobine s potencijalno opasnim svojstvima neće
proći kroz faze ranog razvoja (IM i NRC , 2004.). Štoviše, trenutne se
metode neprestano poboljšavaju, a nove se razvijaju u nastojanju da se poboljša
otkrivanje neželjenih učinaka (Rischer i Oksman-Caldentey, 2006).
Predviđanje i procjena
potencijalnih štetnih učinaka na zdravlje koje predstavlja hrana modi-ficirana
brojnim metodama, uključujući genetski inženjering, izazov je. Također,
budući da je bilo koji oblik štetnih učinaka koji se razvija tokom ove
preinake nenamjerno, mogu biti neo-čekivani, što dodatno komplicira
stvari. Unatoč tome, tijela poput Codex Alimentrius Commi-ssion (CAC),
International Institute of Life Science (ILSI) i Organizacije za razvoj ekonomske
suradnje (OECD) razvila su smjernice kojih se trebaju pridržavati u procjeni
sigurnosti GM hrane .
Smjernice za procjenu sigurnosti za GM hranu
U ranoj fazi uvođenja
tehnologije rekombinantne DNA (rDNA) započeTi su napori na definira-nju
međunarodno usklađenih strategija ocjenjivanja sigurnosti hrane dobivene iz
genetski mo-dificiranih organizama (GMO) (Kuiper, 2001.). Biotehnološki
izvedeni proizvodi, bilo da se radi o hrani, sastojcima hrane i hrani koju
proizvode genetski genetički genetički mikroorganizmi, podvrgavaju se strožim
postupcima procjene sigurnosti nego što to zahtijevaju negenizirana hrana.
Usporedni pristup opisan u
početnom izvješću o procjeni sigurnosti hrane (IFBC, 1990.) po-stavio je osnovu
za kasnije strategije procjene sigurnosti. Druge organizacije poput
Organi-zacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), Organizacije za hranu i
poljoprivredu (FAO), Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) i Međunarodnog
instituta za nauku (ILSI) razvile su široke konsenzusne dokumente koji
pružaju daljnje smjernice za procjenu sigurnosti. Ti su dokumenti u
velikoj mjeri korišteni kao osnova za razvoj pojedinih državnih smjernica o
pos-tupcima procjene rizika od sigurnosti hrane za GM hranu. Stoga postoji
općenita dosljednost u nacionalnim pristupima ocjenjivanju sigurnosti hrane
genetski modificiranih biljaka (Paoletti i sur., 2008).
Procjena sigurnosti GM hrane
zahtijevala je razvoj novog pristupa procjeni rizika u odnosu na prethodno
utvrđen za hemijske aditive. Testiranje pojedinačnih hemijskih cjelina
nije nimalo usporedivo s ispitivanjem hrane koja je po svojoj prirodi glomazna
i složena smjesa. Također, studije o prehrani životinja s cjelovitom
hranom mogu biti problematične zbog prehrambenih problema i uravnoteženja
prehrane uzrokovanih štetnim učincima koji nisu izravno povezani sa samim
materijalom (Tomlinson, 2000). Poteškoće u primjeni tradicionalnih
toksikoloških ispitivanja (na pojedinačne hemikalije) i postupaka procjene
rizika na cjelovite namirnice zna-čile su da je potreban alternativni pristup za
procjenu sigurnosti genetski modificirane (GM) hrane. To je dovelo do
razvoja koncepta znatne ekvivalencije (OECD, 1993).
Koncept jake ekvivalencije
(SE) priznaje da cilj procjene sigurnosti nije uspostavljanje apso-lutne
sigurnosti, već razmatranje je li genetski modificirana hrana sigurna kao
njezin tradicio-nalni primjerak tamo gdje takav primjerak postoji ili ranije
odobrena GM sorta (OECD, 1993) , nakon toga, sve značajne namjeravane i
nenamjerne razlike postaju fokus procjene hrane koja može uključivati daljnja
toksikološka, analitička i prehrambena ispitivanja prije
komercija-lizacije. Pristup usporedbe trebao bi uzeti u obzir agronomske,
morfološke, genetske i kompo-zicijske aspekte kako bi se napravila objektivna
procjena. Posebnu pozornost treba posvetiti izboru komparatora, dizajnu
terenskih pokusa i statističkoj analizi generiranih podataka kako bi se dobili
dobri usporedni podaci. Usporednik bi trebao biti netransgena, izogena
linija pre-ma GM liniji. GM usjev i komparator trebaju se uzgajati u istim
uvjetima okoliša kako bi se izbjegle genotipske i fenotipske razlike koje nisu
povezane s postupkom transformacije (Herman i sur., 2007.).
Značajna ekvivalencija polazna
je tačka u procjeni sigurnosti, a ne krajnja tačka procjene. Doduše,
koncept SE ima svoja inherentna ograničenja; definicija „bitnog“ ponekad
nije jasna i ta činjenica može ostaviti puno prostora za pojedinačna (i
nacionalna) tumačenja. Također je ograničeno znanje, na primjer, o
razinama i toksičnosti ant prehrambenih faktora u biljkama usjeva, posebno u
usjevima koji su manje ekonomski važni, što bi usporedivi pristup predsta-vljalo
izazov. Uz to, sorte usjeva i analitičke metode korištene za generiranje
ranih podataka o sastavu sada bi mogle biti zastarjele u usporedbi sa sadašnjim
usjevima i metodama (Kok, 2003). Također postoji mišljenje da relevantne
neželjene nuspojave mogu ostati neotkrivene kada se analiziraju samo određeni
spojevi. Međutim, konsenzus stručnog povjerenstva FAO-a, WHO-a i
OECD-a složio se da je jaka ekvivalencija snažna, robusna i fleksibilna
paradigma koja pruža odgovarajuću razinu zaštite. Do sada niti jedan usjev
izveden iz biotehnologije koji je prošao postupak regulatornog odobrenja nije
prouzročio bilo kakav problem sigurnosti hra-ne.
Dva ključna elementa u procjeni
sigurnosti GM hrane su:
(i) procjena sigurnosti
genetskog materijala unesenog u biljku - to uključuje identitet izvora
genetskog materijala, nukleotidnu sekvencu DNA konstrukta koji se ubacuje, broj
ubačenih mjesta i stabilnost umetanja u biljni genom;
(ii) sigurnost novouvedenih
svojstava ili izraženih proizvoda, tipično jedan novi protein kodiran od umetnute
DNA ili dva nova proteina ako je korišten marker gen. Procjena GM usjeva
razmatra sljedeća ključna pitanja;
·
Molekularna i fenotipska
karakterizacija
·
Proces transformacije
·
Sigurnost novih proizvoda
·
Pojava i implikacije neželjenih
učinaka
·
Patogeni, toksični i
protuhranjivi učinak
·
Alergenost novih proizvoda
·
Uloga nove hrane u prehrani
·
Utjecaj prerade hrane
Sažetak smjernica za
ocjenu sigurnosti hrane
Sažetak popisa u nastavku
nabraja vrste informacija / podataka koje bi sadržavao dosje o procjeni
sigurnosti hrane koji je podnositelj zahtjeva sastavio u svrhu procjene
sigurnosti od strane nadležnog tijela, na temelju CAC / GL45-2003. Popis
ni na koji način nije iscrpan i, obratno, ne moraju se pružiti sve informacije
na ovom popisu kao dio sigurnosnog dosjea. Informacije u dosjeima očito će
se razlikovati od proizvoda do proizvoda i treba ih ocjenjivati od slučaja do
slučaja.
Opis biljke
rekombinantne DNA
·
Identifikacija usjeva.
·
Naziv događaja (a)
transformacije.
·
Svrha modifikacije, dovoljna da
pomogne u razumijevanju prirode hrane koja se podnosi na procjenu sigurnosti.
Opis biljke domaćina i
njena upotreba kao hrana
·
Uobičajeno ili uobičajeno
ime; naučni naziv i taksonomska klasifikacija.
·
Povijest uzgoja i razvoja
uzgojem, posebno utvrđivanje osobina koje mogu negativno utjecati na ljudsko
zdravlje.
·
Podaci o genotipu i fenotipu
biljke domaćina relevantni za njezinu sigurnost, uključujući bilo koju poznatu
toksičnost ili alergenost.
·
Povijest sigurne upotrebe kao
namirnica.
·
Kako se biljka obično uzgaja,
transportira i skladišti.
·
Podaci o posebnoj obradi koja
je potrebna da biljka bude sigurna za jelo.
·
Dio biljke koji se koristi kao
izvor hrane.
·
Važne makro- ili mikro-hranjive
sastojke hrana doprinosi prehrani.
·
Ako je hrana važna određenim
podskupinama stanovništva.
Opis donatorskih
organizama
·
Uobičajeni i naučni naziv.
·
Taksonomska klasifikacija.
·
Podaci o prirodnoj povijesti
organizma u vezi s ljudskim zdravljem.
·
Informacije o prirodnim
toksinima, anti-hranjivim tvarima i alergenima.
·
U slučaju da je mikroorganizam
donatorski organizam, dodatne informacije o ljudskoj patogenosti i vezi s
poznatim ljudskim patogenima.
·
Podaci o prošloj i sadašnjoj
upotrebi, ako postoje, na načinima snadbjevanja i izloženosti hranom, osim namjene (npr. Moguća prisutnost kao onečišćivači).
Opis genetske
modifikacije
·
Informacije o određenoj metodi
koja se koristi za izmjenu.
·
Podaci o DNA korištenoj za
modifikaciju biljke, uključujući izvor (npr. biljka, mikrobiologija, virusna,
sintetička), identitet i očekivana funkcija u biljci.
·
Pojedinosti o svim genetskim
komponentama vektora koji se koriste za proizvodnju ili obradu DNA za
transformaciju organizma domaćina.
·
Informacije o svim genetskim
komponentama, uključujući gene markere, regulatorne i druge elemente koji
utječu na funkciju DNA.
·
Mjesto i orijentacija niza u
konačnom vektoru / konstrukciji i funkciji.
Karakterizacija
genetske modifikacije
·
Informacije o umetanju DNA u
biljni genom, uključujući:
·
karakterizacija i opis
umetnutog genetskog materijala.
·
broj mjesta umetanja.
·
organizacija umetnutog
genetskog materijala na svakom mjestu umetanja, uključujući broj kopije.
·
podaci o redoslijedu umetnutog
materijala i bočnih područja koja graniče s mjestom umetanja, dovoljni da
identificiraju supstancu (e) izraženu kao posljedica umetanja.
·
identifikacija bilo kakvih
otvorenih okvira za čitanje unutar umetnute DNA ili stvorenih insercijama s
susjednim biljnim genomskim DNA, uključujući one koji bi mogli rezultirati
fuzijskim proteinima.
Podaci o svim izraženim tvarima
u biljci rDNA uključuju:
·
genski produkt (i) (npr.
protein ili neprevedena RNA).
·
funkcija genskih proizvoda.
·
fenotipski opis nove osobine.
·
razina i mjesto ekspresije
eksprimiranih genskih proizvoda u biljci, te razina njegovih metabolita u
jestivim dijelovima.
·
Količina ciljanih genskih
proizvoda, gdje je to moguće, ako je funkcija izraženih sekvenci / gena da
promijeni akumulaciju određene endogene mRNA ili proteina.
·
informacije o namjernim
modifikacijama načinjenim na aminokiselinskom slijedu eksprimiranog proteina
rezultiraju promjenama u njegovoj post-translacijskoj modifikaciji ili utječu
na mjesta kritična za njegovu strukturu ili funkciju.
Dodatne informacije koje treba
pružiti:
·
kako bi se demonstriralo je li
očuvan raspored genetskog materijala koji se koristi za umetanje.
·
kako bi se pokazalo je li
postignut predviđeni učinak modifikacije i jesu li sve izražene osobine
izražene i naslijeđene na način koji je stabilan kroz nekoliko generacija u
skladu sa zakonima nasljeđivanja.
·
kako bi se demonstrirale
novoizražene osobine, izražene su prema očekivanjima u odgo-varajućim tkivima na
način i na razinama koje su u skladu s pridruženim regulatornim sekvencama koje
potiču ekspresiju odgovarajućeg gena.
·
bilo koji dokaz koji upućuje na
to da je proces transformacije utjecao na jedan ili nekoliko gena u biljci
domaćinu.
·
kako bi se potvrdio identitet i
obrazac ekspresije svih novih fuzijskih proteina.
·
može biti potrebno za
ispitivanje nasljedstva samog DNA umetka ili ekspresije odgovarajuće RNA ako se
fenotipske karakteristike ne mogu izmjeriti.
Kompozicijske analize
ključnih komponenata
·
Približni sastav koji uključuje
pepeo, sadržaj vlage, sirove bjelančevine, sirove masti i razne ugljikohidrate.
·
Profil aminokiselina proteina.
·
Kvantitativni i kvalitativni
sastav ukupnih lipida, tj. saponificirajuće i nesaponificirane komponente,
cjeloviti profil masnih kiselina, fosfolipidi, steroli, ciklične masne kiseline
i poznate otrovne masne kiseline.
·
Sastav frakcije ugljikohidrata,
npr. šećeri, škrob, hitin, tanini, polisaharidi bez škroba i lignin.
·
Kvalitativni i kvantitativni
sastav mikronutrijenata, tj. značajna analiza vitamina i minerala.
·
Prisutnost prirodnih ili
slučajnih antituticijskih čimbenika, npr. fitata, inhibitora tripsina itd.
·
Predvidljivi sekundarni
metaboliti, fiziološki aktivne (bioaktivne) tvari, ostale otkrivene tvari.
Procjena moguće
toksičnosti
·
Navedite jesu li organizmi
(donatori) poznati izvor toksina.
·
Usporedba homologije sekvenci
aminokiselina novoizraženih proteina i poznatih proteinskih toksina i
anti-hranjivih sastojaka.
·
Pokažite osjetljivost svakog
novoizraženog proteina na probavu pepsina.
·
Tamo gdje se domaćin koji nije
transgena biljka koristi za proizvodnju dovoljnih količina novoeksprimiranog
proteina za toksikološke analize, demonstrirajte strukturnu, funkcionalnu i
biohemijsku ekvivalenciju ne-biljnog eksprimiranog proteina s biljnim
eksprimiranim proteinom.
·
Završene studije oralne
toksičnosti za novoeksprimirane proteine.
Procjena moguće
alergenosti (proteini)
·
Navođenje jesu li donatorski
organizam (organizmi) poznati izvor alergena.
·
Usporedba homologije slijeda
aminokiselina novoeksprimiranog proteina i poznatih alergena.
· Osjetljivost svakog
novoizraženog proteina na probavu pepsina.
·
Tamo gdje se domaćin koji nije
transgena biljka koristi za proizvodnju dovoljnih količina novoeksprimiranog
proteina za toksikološke analize, demonstrirajte strukturnu, funkcionalnu i
biohemijsku ekvivalenciju ne-biljnog eksprimiranog proteina s biljnim
eksprimiranim proteinom.
·
Za one proteine koji potječu
iz izvora za koje se zna da su alergeni ili imaju homologiju sekvence s
poznatim alergenom, osigurani su dodatni imunološki testovi.
Metode ispitivanja procjene sigurnosti za GM
hranu
Koncept značajne ekvivalencije koristi komparativni pristup uspoređujući hranu dobivenu iz biljaka genetski modificiranih biljaka u poređenju sa proizvodnjom hrane konvencionalnim načinom u pristupu sigurne upotrebe i smatra se prvim korakom u procesu procjene sigurno-sti. Koncept uzima u obzir i namjeravane i nenamjerne promjene koje se događaju u biljci GE ili hrani koja iz nje proizlazi. Ova usporedba daje osnovu na kojoj se mogu usmjeriti svi daljnji toksikološki zahtjevi za procjenu sigurnosti. Zbog poteškoća u primjeni tradicionalnih toksiko-loških ispitivanja i postupaka procjene rizika, koji se koriste za ispitivanje pojedinih hemikalija, potreban je drugačiji pristup za procjenu sigurnosti hrane dobivene iz biljaka, uključujući biljke rekombinantne DNA.
Međutim,da bi se procijenila sigurnost hrane dobivene iz biljaka genetskog inženjerstva, prvi korak trebao bi biti utvrđivanje odgovarajuće usporedbe s poviješću sigurne upotrebe.
Usporednik je obično tradicionalna kultura / hrana ili druga jestiva sorta iste vrste od koje je razvijena ta GM kultura / hrana i po mogućnosti izravna roditeljska linija (Kuiper i sur., 2004.). Mogu se razmotriti dva scenarija (Evropska komisija, 1997.): Prvo, nova hrana jednaka je prihvaćenoj tradicionalnoj hrani ili sastojku, u kojem slučaju nisu potrebna daljnja ispitivanja.
Drugo, nova hrana ekvivalentna je tradicionalnom pandanu,osim nekih dobro definiranih ra-zlika, ili se hrana razlikuje od tradicionalnog pandana u višestrukim i složenim aspektima; takva nova hrana zahtijevala bi procjenu usmjerenu na ove razlike.
Ako ne postoje značajne razlike
između genetski inženjeriranog usjeva i usporedbe ili ako postoje razlike koje
u razumnom roku neće štetno utjecati na zdravlje, genetski inženjerski proizvod
smatra se jednako sigurnim kao i njegov analog. Trenutno testovi
identifikacije opas-nosti koji se rutinski koriste u procjeni sigurnosti za
hranu dobivenu od genetski inženjernih biljaka obično uključuju analizu
sastava, toksikološka i ispitivanja alergenosti (FAO / WHO,
2001). Nutritivna procjena, iako sama po sebi nije sigurnosni problem,
također se provodi ta-mo gdje je to prikladno kako bi se otkrile sve značajne
nenamjerne prehrambene promjene ili namjeravane prehrambene promjene koje bi
mogle utjecati na prehrambeni status pojedinaca koji konzumiraju hranu (FAO,
2008). Značajno je da se nutritivna procjena može kvantificirati analizom
sastava.
Kompozicijske analize
hrane proizvedene iz genetski modificiranih biljaka
Kao dio ispitivanja sigurnosti za usjeve koji sadrže transgene, provode se studije kako bi se istražio biohemijski sastav tkiva koja mogu biti sastojci hrane ili hrane za životinje.
Regulatorne agencije jedinstveno zahtijevaju analize sastava za
sve transgene usjeve, iako su genetske promjene transgenih usjeva uglavnom
manje komplicirane i bolje okarakterizira-ne od tradicionalnijih metoda
poboljšanja usjeva (Cockburn, 2002; SOT, 2002; Crawford, 2003).
Sastav hrane bavi se i korisnim
i štetnim komponentama u ljudskoj prehrani, uključujući hra-njive sastojke,
bioaktivne ne-hranjive sastojke, antinutrijente, toksične tvari, onečišćenja i
dru-ge potencijalno korisne i opasne elemente. Na temelju komparativnog
pristupa koncepta zna-čajne ekvivalencije, podaci o sastavu koriste se kao
polazna tačka za usmjeravanje daljnjeg smjera postupka procjene sigurnosti na
temelju postoje li značajna odstupanja u sastavu koja bi opravdala daljnju
sigurnosnu istragu (FAO / WHO, 2000).
Zbog brojnih biohemijskih sastojaka
u živim organizmima, odabran je podgrupa komponenata za uključivanje u studije
sastava (Oberdoerfer i sur., 2005.; McCann i sur., 2005.; Obert i sur.,
2004.). Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) i Međunarodni
institut za nauku o životu (ILSI) razvili su dokumente naučog konsenzusa
o sigurnosti nove hrane i hrane za životinje, u kojoj se detaljno opisuju
ključne hranjive tvari za hranu i hranu za životinje, antinu-trijenti,
toksikanti i alergeni za razne usjeve,te biti uzeti u obzir u kompozicijskoj
analizi (OECD, 2001.-2008 .; ILSI, 2003.).
Ključne hranjive tvari ili
ključni antinutrijenti u određenoj hrani definirani su kao oni koji mogu imati
značajan utjecaj na cjelokupnu prehranu. Oni su uglavnom glavni sastojci,
naime prote-ini, ugljikohidrati, masti kao hranjive tvari ili inhibitori enzima
kao antinutrijenti ili manje kompo-nente poput minerala i vitamina. Ključni
toksikanti su oni toksikološki značajni spojevi za koje je poznato da su
inherentno prisutni u biljci, poput glikoalkaloida u krompiru, glikozida u
mani-oci i visoke razine selena u pšenici. Druga ključna komponenta koja je
također usmjerena na ispitivanje su alergeni (FAO / WHO, 2008).
Pri ocjenjivanju sigurnosti
transgenih usjeva usporedbom sastava, koncentracija svake kom-ponente u
transgenom usjevu uspoređuje se s koncentracijama u netransgenim biljkama koje
su ponajprije roditeljske linije. U nedostatku roditeljskih linija, OECD
zagovara upotrebu neko-liko različitih kontrolnih linija kako bi se utvrdilo
spadaju li uočene razlike u raspon konvenci-onalno izvedenih sorti (OECD, 1993).
Od presudne je važnosti da se transgeni usjev i njegova netransgenička kontrola uzgajaju usporedo kako bi se uhvatili potencijalni učinci uslova uzgoja (Herman i sur., 2007.). Također je bitno uzeti u obzir razlike u sastavu koje se nalaze kod iste sorte koja se uzgaja pod različi-tim uslovima okoliša (Reynold, 2005.) i tokom različitih klimatskih uslova (npr. Različite sezone rasta). Statističke analize obično se provode na podacima za genetski modificiranu sortu i konvencionalni primjerak, što dovodi do prihvaćanja ili odbacivanja nulte hipoteze da su oni u biti slični s određenom vjerojatnošću (Kuiper i sur., 2001.). Zbog ograničenih informacija o sa-stavu nekih manjih biljnih vrsta, posebno u pogledu profila antinutrijenata i prirodnih toksina, podatke o kompozicijskoj analizi treba koristiti zajedno s podacima iz drugih testova kako bi se utvrdili neželjeni učinci genetske modifikacije.
Procjena moguće
toksičnosti namirnica proizvedenih iz biljaka genetskog inženjerstva
Pristup koji se koristi za procjenu potencijalne toksičnosti u hrani uključuje biohemijsku karak-terizaciju novog proizvoda iz umetnutog DNA elementa. Nove tvari mogu biti konvencionalne komponente biljne hrane kao što su proteini, masti, ugljikohidrati ili vitamini. Potencijalna toksi-čnost tvari koje prethodno nisu konzumirane u hrani procjenjuje se od slučaja do slučaja.
Vrsta studija koje će se provoditi na tim tvarima mogu uključivati studije metabolizma, toksiko-kinetike, subkronične toksičnosti, kronične toksičnosti, toksičnosti za reprodukciju i razvoj u skladu s tradicionalnim toksikološkim pristupom na životinjskim modelima. Metodologije za studije oralne toksičnosti razvijene su na međunarodnim forumima (OECD, 1995; US FDA, 2003; EFSA, 2008).
U slučaju proteina koji su
proizvod genetske modifikacije biljke genetskim inženjeringom, procjena
potencijalne toksičnosti provodi se na sljedeći način;
(i) Određivanje sličnosti
aminokiselinskih sekvenci između poznatih proteinskih toksina i anti-nutrijenata
i uvedenog proteina. Za ove usporedbe koriste se baze podataka u javnoj
domeni, uključujući GenBank, EMBL, PIR i Swiss Prot. Sličnost s poznatim
toksinom mogla bi dovesti do toksikoloških ispitivanja radi rješavanja
potencijalnog utjecaja homologije. Međutim, treba napomenuti da nije
usvojena niti jedna standardna metodologija za utvrđivanje koliko bi zna-čajna
trebala biti „sličnost s poznatim toksinom“ prije nego što se pokrene
zabrinutost.
(ii) Provode se in vitro
studije probavljivosti kako bi se utvrdila otpornost novog proizvoda na
kiseline simuliranjem stanja u želučanoj i crijevnoj (GI)
tekućini. Proteini koji se razgrađuju u GI sistemu vjerojatnije će biti
sigurni nakon oralne konzumacije od onih koji se opiru probavi ako ni zbog čega
drugog nije vjerojatno da će zadržati biološku aktivnost nakon razgradnje
(Delaney i sur., 2008.).
(iii) Također se procjenjuje
stabilnost proteina u zagrijavanju i / ili preradi.
(iv) Studije akutne (14 dana)
oralne toksičnosti temeljene na životinjskim modelima. U slučaju
pojedinačnih proteina, akutni testovi trebali bi biti dovoljni jer se pokazalo
da laboratorijske životinje pokazuju akutne toksične učinke izlaganjem proteinima
za koje je poznato da su tok-sični za ljude (Sjoblad i sur., 1992.). Ako
testovi akutne toksičnosti nisu konačni, možda će biti potrebna dodatna
ispitivanja subkronične (između 3 i 12 mjeseci) i kronične (dugotrajne)
toksičnosti (FAO / WHO, 2000).
Ako se utvrdi da novi protein
nema značajne sličnosti u sljedu s poznatim proteinskim toksi-nima, lako se
probavlja u uslovima koji oponašaju probavu sisavaca, nije stabilan kod zagrija-vanje i / ili prerade i ako ima povijest sigurne prehrane ljudi i / ili
ne uzrokuje bilo koji toksični učinak u ispitivanju akutne toksičnosti, onda
se može razumno zaključiti da protein nije tok-sičan za ljude. Međutim, ako
novi protein ne ispunjava jedan ili više gore spomenutih kriterija, možda će biti
potrebno daljnje istraživanje i donošenje zaključaka korištenjem pristupa
težine dokaza (FAO / WHO, 2000). U provođenju ovih ispitivanja treba
primijeniti dobru laboratorijsku praksu (OECD, 1998) i studije provoditi prema
međunarodno priznatim smjernicama (OECD, 1995; NRCILAR, 1996).
Kao dio procjene potencijalne
toksičnosti novog proteina, važno je utvrditi i hoće li aktivnost novog
proteina u organizmu proizvesti sekundarne učinke. Ako se utvrdi da se na
primjer aku-muliraju druge tvari kao rezultat aktivnosti novog proteina, također
je važno uključiti procjenu potencijalne toksičnosti takvih tvari pomoću
tradicionalnih metoda ispitivanja izoliranih ili po-jedinačnih spojeva (CAC,
2003).
Uz raspravljene testove, subhronične studije cjelovite hrane mogu se provoditi i hranjenjem GM hranom, tipično štakorima ili miševima najmanje 28 dana (Kuiper i sur., 2001.). Subhronična i hronična ispitivanja na životinjama trenutno se rutinski ne provode kao dio postupka procjene sigurnosti (IM i NRC, 2004).
Procjena alergije na
hranu proizvedenu iz biljaka genetskim inženjerstvom
Alergija na hranu reakcija je
imunološkog sistema na inače bezopasnu hranu ili sastojak hrane. Glavni
alergen definiran je kao onaj koji izaziva specifični odgovor antitijela na
imuno-globulin E (IgE) u više od 50% pogođenih osoba (Taylor i Hefle,
2002). Sveukupno, približno 90% svih alergija na hranu povezano je s malim
brojem specifičnih bjelančevina koje predsta-vlja osam glavnih alergenih
namirnica: kikiriki, orašasti plodovi, kravlje mlijeko, kokošja jaja, riba,
rakovi, pšenica i soja (Metcalfe i sur., 1996).
U procjeni sigurnosti hrane proizvedene poljoprivrednom biotehnologijom, procjena poten-cijalne alergenosti novih bjelančevina uvedenih u te namirnice jedno je od ključnih pitanja.
Budući da su gotovo svi alergeni proteini (Bush i Hefle, 1996.),
postoji mogućnost da bi bilo koji novi protein u hrani mogao biti
alergen. S druge strane, budući da je tako malo proteina u prirodi
alergenih, vjerojatnost da će novi protein postati prehrambeni alergen prilično
je mala. Ipak, mogućnost prisutnosti alergena mora se istražiti od slučaja
do slučaja. Nažalost, ne po-stoji niti jedan prediktivni test za
potencijalnu alergenost bilo kojeg novog proteina (Taylor i Hefle, 2002).
Strategija se usredotočuje na
sljedeće ključne elemente; (i) izvor gena, (ii) usporedba homologije
slijeda novouvedenog proteina s poznatim alergenima, kao što se radi s poznatim
toksinima i antinutrijentima, (iii) imunoreaktivnost novog proteina sa
serumskim IgE kod osoba s poznate alergije na izvor prenesene DNA, (iv)
otpornost novog proteina na probavu s pepsi-nom i (v) imunogenost novog proteina
u odgovarajućim životinjskim modelima (može se pro-vesti, ali ne i kao opći
zahtjev jer nema takvih testova koji su potvrđeni).
Izvor gena
Ako se zna da je izvor gena
alergen, mora se pretpostaviti da taj gen kodira alergen iz tog izvora, osim
ako se ne generiraju podaci koji opovrgavaju tu pretpostavku. Više od 160
drugih namirnica i tvari povezanih s hranom povezano je s alergenim reakcijama
kod pojedinaca (Hefle i sur., 1996). Svi ovi izvori i bilo koji drugi
izvori povezani s alergijama iz okoliša ili na radu bili bi klasificirani kao
poznati alergeni izvori prema FAO / WHO.
Prema FAO / WHO, ako se zna da
je izvor gena alergen, potencijalna alergenost novog gen-skog proizvoda može se
utvrditi s razumnom razinom sigurnosti pomoću posebnog probirnog testa seruma
osjetljivih osoba. Ako je, pak, gen dobiven iz izvora bez alergijske
povijesti, po-sebni probirni test u serumu očito nije moguć.
Homologija sekvence
Usporedba aminokiselinske
sekvence novog proteina s aminokiselinskim sekvencama poz-natih alergena
koristan je početni korak u određivanju njegovog alergenog potencijala bez
obzira na izvor gena (FAO / WHO, 2001). Tipično, pretraživanja homologije
sekvenci uspore-đujući strukturu novih proteina s poznatim alergenima u bazi
podataka (npr. PIR, SwissProt i TrEMBL) provode se pomoću različitih algoritama
kao što je FASTA (Pearson i Lipman, 1988; Ladics i sur., 2007) kako bi se u
cjelini predvidjela strukturne sličnosti.
Kao što preporučuje FAO / WHO
(2001), značajna homologija slijeda događa se kada postoji podudaranje najmanje
osam susjednih (linearni slijed aminokiselina) identičnih aminokiselina ili
ukupna homologija od 35% ili više u segmentu od 80 ili više aminokiselina (CAC,
2003). Ako je test homologije slijeda pozitivan, može se doći do zaključka
da bi novi protein mogao biti alergen. Međutim, potvrda rezultata testova
homologije sekvence može se potražiti pomoću posebnog probira u serumu. To
može biti preporučljivo kada se čini da jedan od testova ho-mologije sekvenci
daje lažno pozitivan rezultat, kao što je nebitno podudaranje šest susjednih
aminokiselina (Taylor i Hefle, 2002).
Pretrage homologije slijeda
imaju ograničenja.Posebno su usporedbe ograničene na slijed poznatih
alergena u javno dostupnim bazama podataka i naučnoj literaturi. Postoje i ograniče-nja u sposobnosti takvih usporedbi da
otkriju nesusjedne (presavijeni trodimenzionalni oblik proteina za razliku od
linearnog presjeka) epitope koji se mogu specifično vezati za IgE anti-tijela
(FAO / WHO, 2001). Epitop se ovdje odnosi na dio proteina koji imunološki
sistem pre-poznaje protutijela, B stanice ili T stanice.
Provjera specifičnog
seruma
Kada se novi gen dobije iz
poznatog alergenog izvora ili ako se traženjem homologije sek-vence utvrdi
podudaranje s poznatim alergenim izvorom, preporučuje se specifični probir
seruma (in vitro imunološki test) tamo gdje su dostupni serumi (FAO / WHO,
2001). Negativan rezultat u imunološkim testovima možda se neće smatrati
dovoljnim, ali bi trebao potaknuti dodatna ispitivanja, poput moguće upotrebe
ex vivo protokola. Postupak ex vivo vitro opisan je kao ispitivanje
alergenosti provedeno korištenjem stanica ili kulture tkiva alergenih ljudi
(FAO / WHO, 2001). Međutim, s praktične tačke gledišta, programeri
proizvoda izbjegavaju upotrebu gena iz poznatih alergenih izvora koji bi
pokrenuli zabrinutost za alergenost i zah-tijevaju opsežne testove kako bi
umanjili bilo kakvu mogućnost alergenosti.
U određenom probiranju seruma, novi protein vezan je za čvrstu fazu, a zatim se koristi krvni serum pojedinaca za koje je poznato da su alergeni kako bi se utvrdilo hoće li alergena spe-cifična IgE antitijela u serumu reagirati s epitopima na novom proteinu (Taylor i Hefle , 2002).
Serumi koji će se koristiti za ispitivanje trebaju biti dobro karakterizirani, a standardizirani kriteriji trebaju se koristiti za odabir alergenih pojedinaca (Eigenmann i Sampson, 1997).
Također je neophodno da se tokom razvoja ispitivanja optimiziraju
uslovi kako bi se lažno pozitivno vezanje IgE svelo na najmanju moguću mjeru
(Ladics, 2008).
In vitro test probave
pepsina
Proteolitička stabilnost vidi
se kao koristan kriterij u procjeni potencijala proteina da postane prehrambeni
alergen. To je zato što je uočeno da postoji korelacija između otpornosti
pepsina na probavu i alergenih potencijala (Astwood i sur., 1996). U
simuliranim probavnim modelima želuca i crijeva, poznati alergeni u hrani
pokazivali su veću proteolitičku stabilnost od poznatih nealergijskih proteina
u hrani. Mnogi se novi proteini koji se unose u hranu poljoprivrednom
biotehnologijom također brzo probavljaju u istim tim modelnim sistemima
(Astwood i sur., 1996.).
Pristup FAO / WHO težine dokaza
zagovara upotrebu otpornosti na proteolizu s pepsinom kao usporednu mjeru
probavne stabilnosti za nove proteine uvedene u hranu poljoprivrednom
bi-otehnologijom. Probavna proteoliza kod ljudi je individualno varijabilna
i stoga probavni test možda neće u potpunosti predvidjeti proteolitičku stabilnost
alergena u hrani. Međutim, uspo-redna rezistencija na proteolizu s pepsinom
smatra se razumnom usporednom mjerom u mje-renju alergenosti. Treba voditi
računa da se koristi standardizirani protokol (npr. FAO / WHO razvijeni
protokol) kako bi se mogli dobiti usporedni podaci.
Životinjski modeli za
procjenu potencijalne alergenosti proteina
Životinjski modeli temelje se na procjeni odgovora induciranih protutijela (tj. IgE ili IgG) i učes-talosti odgovora u testnim grupama. Predloženo je nekoliko modela koji koriste pacove (Atkinson i sur., 1996 .; Knippels i sur., 1998 .; Knippels i sur., 2000.), miševi (Dearman i sur., 2000.; Dearman i Kimber, 2001.), svinje (Helm i sur. al., 2002.) i psi (Buchanan i sur., 1997.).
Trenutno niti jedan životinjski model nije testiran sa širokim rasponom alergena i nealergena, a nedostaje podataka o ponovljivosti i predvidivoj vrijednosti (osjetljivosti i specifičnosti) bilo kojeg od modela (Ladics, 2008). I dalje ostaje niz relevantnih pitanja koja uključuju:
(1) koja je najprikladnija krajnja tačka ili dizajn za životinjski model?
(2) Šta predstavlja mjerenje pozitivnog alergijskog odgovora?
(3) Koji je najprikladniji način izlaganja ili oblika proteina za ispitivanje (tj. Izolirani čisti proteini nasuprot proteinima u matrici hrane).
Trenutno se istražuju opsežna procjena i potvrda životinjskih modela (Ladics, 2008) za upo-trebu u predviđanju alergenosti hrane. Dok takva potvrda nije moguća, upotreba životinjskih modela ne može igrati značajniju ulogu u procjeni alergenosti za ljude.
Tumačenje podataka o procjeni sigurnosti za GM hranu
Na temelju načela razvijenih od
međunarodnih organizacija poput Svjetske zdravstvene organizacije (WHO),
Organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO) i Komisije Codex Alimen-tarius (CAC)
koju su zajednički uspostavili FAO / WHO, Organizacija za ekonomsku i saradnju
i Razvoj (OECD) i Američka uprava za hranu i lijekove (FDA), cilj procjene
sigurnosti bioteh-nološki izvedenih prehrambenih proizvoda je pružiti sigurnost,
koristeći najbolje dostupne naučne spoznaje, da su te namirnice jednako
sigurne za konzumiranje kao i namirnice proizvedene na uobičajeni način i da ne nanose značajnu
štetu kad se pripremaju, koriste i / ili jedu prema namjeni. Općenito
govoreći, da bi se utvrdila sigurnost genetski modificirane hrane, neka od
pitanja na koja se mora odgovoriti u postupku ocjenjivanja uključuju:
·
Imaju li organizmi davatelji i
primatelji povijest sigurne upotrebe?
·
Jesu li nove tvari koje
nastaju, npr. bjelančevine, sigurne za konzumaciju?
·
Jesu li potencijalni alergeni
uvedeni u hranu ili su joj povećani?
·
Postoje li promjene u sadržaju
drugih važnih tvari, npr. toksikanata, antinutrijenata?
·
Jesu li se promijenili sastav i
hranjiva vrijednost?
·
U kojim će se oblicima
konzumirati hrana ili prehrambeni proizvodi dobiveni od nje?
·
Preživljavaju li novouvedene
tvari preradu, otpremu, skladištenje i druge pripreme?
·
Koja je očekivana izloženost
prehrani ljudi?
·
Ako je prisutna rezistencija na
antibiotike ili neki drugi marker koji se može odabrati, je li siguran?
Također treba odgovoriti na
pitanja o karakterizaciji transformacije na molekularno-genetskoj razini, npr. gdje je genska konstrukcija ugrađena u biljni genom, je li karakterizirana
sekvenca, jesu li prisutni neočekivani otvoreni okviri za čitanje, broj kopija
gena, stabilnost izraz itd.
Na temelju Smjernica Codexa za
procjenu sigurnosti hrane dobivene iz biljaka rDNA koja je obrađena u drugom
odjeljku, primjer studije slučaja - Roundup Ready soja (RR soja), koristit će
se za objašnjenje ključnih podataka koji trebaju biti dostupni kao dio dosjea
prijave za pro-cjenu sigurnosti hrane i kako interpretirati podatke. Ovdje
navedeni podaci o studiji slučaja uključuju izvatke iz zahtjeva za dosje za
procjenu sigurnosti hrane koji je tvrtka Monsanto podnijela regulatornim
tijelima u Kanadi, SAD-u i Velikoj Britaniji, a koji su dostupni iz FAO-a.
Studija slučaja - Soja spremna za Roundup (RR
soja)
Tvrtka Monsanto razvila je sorte RR soje (događaj 40-3-2) koje
daju toleranciju na glifosat, aktivni sastojak herbicida Roundup, herbicida
koji poljoprivrednici koriste za ubijanje korova. Protein CP4
enolpiru-vilshikimate-3-fosfat sintaze (EPSPS) važan je enzim uključen u
biosintezu aromatičnih aminokiselina u biljkama i mikroorganizmima. (EPSP
sinteza nije prisutna kod životinjama i stoga glifosat ima visoku razinu
sigurnosti za potrošače) Inhibicija ovog enzima glifosatom dovodi do nedostatka
u proizvodnji aromatičnih aminokiselina i nedostatka rasta u biljkama. RR
soja (događaj 40-3-2) proizvedena je uvođenjem cp4 epsps gena od prirodne bakterije ( Agrobacterium) korištenjem pretvorbe ubrzanja čestica u genom soje. Gen
cp4 epsps kodira za verziju enzima ESPS koja je tolerantna na glifosat, što
znači da herbicid ne ubija Agrobacterium.
RR biljka soje proizvodi dakle dva EPSPS enzima: verzija soje koja
je već prisutna u biljci i bakterijska verzija dodana u genetskoj
modifikaciji. Kada se primijeni herbicid, sojin EPSPS enzim je blokiran i
ne može funkcionirati. Međutim, biljka preživljava jer bakterijski enzim
EPSPS koji je prebačen u biljku ostaje aktivan, što joj omogućava da i dalje
stvara potrebne aminokiseline. Dakle, bakterijski protein može
funkcionirati u soji na isti način kao i u zemljišnoj bakteriji .
Opis biljke
rekombinantne DNA
Opis biljke rDNA koja se
predstavlja radi procjene sigurnosti treba pružiti radi identifikacije usjeva,
događaja transformacije koji se trebaju pregledati te vrste i svrhe
modifikacije. Opis bi trebao biti dovoljan za razumijevanje prirode hrane
koja se podnosi na procjenu sigurnosti.
RR soja (događaj 40-3-2) razvijena je kako bi se omogućila upotreba glifosata, aktivnog sastojka u herbicidu Roundup, kao opcija suzbijanja korova. Ova genetski modificirana linija soje sadrži oblik enzima 5-enolpiruvilshikimate-3-fosfat sintaze (EPSPS) koji omogućuje događaju 40-3-2 da preživi inače smrtonosnu primjenu glifosata. Gen EPSPS stavljen u slučaj 40-3-2 izoliran je iz soja uobičajene bakterije Agrobacterium tumefaciens pod nazivom CP4. Oblik EPSPS enzima koji proizvodi ovaj gen tolerantan je na glifosat.
Opis organizma biljaka domaćina i
donatora te upotreba kao hrana
Ovaj odjeljak podataka bavi se
fenotipskim i agronomskim opisom biljke, poviješću upotrebe konvencionalne
hrane, uključujući identificiranje jestivih komponenata hrane, prehrambenih
proizvoda koji obično sadrže ove jestive komponente i zahtjeva za preradom. Može
sadržavati i podatke o tome kako se biljka tipično uzgaja, transportira i
skladišti te je li potrebna posebna obrada kako bi biljka bila sigurna za jelo,
a biljke imaju normalnu ulogu u prehrani. Što se tiče organizma davatelja,
trebale bi postojati informacije za njegovu identifikaciju, a posebno je važno
utvrditi da li organizam (organizmi) donor ili drugi blisko povezani članovi
porodice pri-rodno pokazuju karakteristike patogenosti ili proizvodnje toksina
ili imaju druge osobine koje utječu na ljudsko zdravlje.
Studija
slučaja
RR soja testirana je na terenskim pokusima u Sjedinjenim Državama,
Srednjoj i Južnoj Americi, Evropi, Srednjoj Evropi i Kanadi od 1991. Podaci
prikupljeni iz ispitivanja provedenih u više od 3 godine prije
komercijalizacije u Sjedinjenim Državama pokazuju da RR soja se ne razlikuje
značajno od konvencionalne soje u morfologiji, proizvodnji sjemena (prinos),
agronomskim karakteristikama kao što su vrijeme do cvatnje i nakupina mahuna,
niti jačini (klijavosti ili postojanosti). Uz to, RR soja praćena je zbog
osjetljivosti na bolesti i insekte, a nisu primijećene razlike u težini bolesti
ili napadima insekata između RR soje i kontrolnih biljaka.
Za RR soju organizam domaćin (primatelj) je biljka soje, a dio
biljke soje koji ljudi konzumira je sjeme - soja. Soja se može
kuhati i konzumirati cijela ili prerađivati u mnoge vrste hrane. Hrana
od soje uklju-čuje napitke od soje, tofu, sojino ulje, sojino brašno i
lecitin. Neki od prerađenih proizvoda koji sadrže soju mogu uključivati
kruh, peciva, grickalice, pečene proizvode, pržene proizvode, jestive uljne
proiz-vode i hranu posebne namjene kao što je prilagođeno mlijeko za dojenčad.
Donatorski organizam za RR soju je uobičajena bakterija u tlu
Agrobacterium (soj vrste CP4), iz koje je izveden gen EPSPS. Agrobacterium
se nalazi svugdje u okolišu, pa se može očekivati da se često susreće u hrani
koja se bere izravno iz tla, poput manioke, slatkog krompira itd. Kako su
Agrobac-terium ljudi unosili tokom duljeg razdoblja, a nema dokaz da uzrokuje
toksičnost ili alergenost kod ljudi, razumno je pretpostaviti da je organizam
donor siguran i prihvatljiv.
Opis i karakterizacija genetske modifikacije
Moraju biti poznate sve
karakteristike genetskog umetka, uključujući identitet izvora genetskog
materijala, nukleotidni slijed DNK konstrukta koji se ubacuje, broj mjesta
umetanja i stabilnost umetanja u biljni genom. Zahtjevi za podacima koji
se odnose na genetske modifikacije omo-gućuju detaljno razumijevanje
rezultirajućih genetskih umetaka i njihovog smještaja u biljci
domaćinu.Detaljan opis molekularnih karakteristika biljke rDNA potreban
je kako bi se poka-zalo da je programer kritički analizirao biljku i njene
proizvode, uključujući sve uvedene gene i eksprimirane proteine.
Metoda korištena za modifikaciju
Treba pružiti detaljan opis
metode koja se koristi za umetanje novog genetskog materijala.
RR soja proizvedena je metodom transformacije ubrzanjem čestica. U tom procesu biljne stanice bombardiraju se mikroskopskim česticama zlata ili volframa obloženim DNA koji sadrži novi EPSPS gen iz organizma donora (Agrobacterium). Cilj je prenijeti novi gen preko stijenke biljne stanice, kako bi se mogao uklopiti u genetski materijal biljne stanice.
Procjena hranjivosti
Treba utvrditi prehrambenu adekvatnost i sposobnost genetski modificirane hrane da podrži tipičan ljudski rast i dobrobit. To se obično postiže razumijevanjem genetske modifikacije i njezinih posljedica te analizom sastava hrane. Ako analiza sastava ukazuje na značajne ra-zlike u brojnim važnim hranjivim sastojcima ili drugim komponentama ili ako postoji zabrinu-tost da genetska promjena u hrani može ugroziti bioraspoloživost ključnih hranjivih tvari, tada studije o hranjenju na životinjama mogu utvrditi je li hrana nutricionistički adekvatno.
Kompozicijske analize ključnih komponenata
Analiza hranjivih
tvari
Tipične analize hranjivih
sastojaka su:
·
Neposredni sastav - odnosi se
na razinu pepela, vlage, proteina, masti i vlakana.
·
Analiza aminokiselina
·
Analiza masnih kiselina
·
Analiza ugljikohidrata
·
Analiza vitamina i minerala
Ostali spojevi prisutni u određenoj
hrani također se mogu mjeriti ako postoji vjerojatnost da će imati značajan
utjecaj na cjelokupnu prehranu. Na primjer, procjena bi uzela u obzir
izoflavone u soji. Soja prirodno sadrži izoflavone i njihovo je uzimanje
povezano s nizom biohemijskih učinaka na vrste sisavaca, uključujući estrogene
i hipoholesterolemijske aktivnosti (Wang i sur., 1990.), a izvješteno je i da
doprinosi štetnim učincima na stoku hranjene sojinim brašnom (Setchell i sur.,
1987)
Razine antinutrijenata
Ovaj se test provodi kako bi se provjerilo da genetska modifikacija nije značajno povećala razinu bilo kojih poznatih prirodnih antinutrijenata u hrani iznad prirodnog raspona koji se na-lazi u konvencionalnoj hrani. Također se mora uzeti u obzir prerada hrane, jer to može deak-tivirati bilo kakve antinutrijente u neprerađenoj hrani. Antinutrijenti koji se nalaze u konven-cionalnoj hrani uključuju inhibitore tripsina i fitinsku kiselinu.
Funkcija
Da bi se razumjelo kako novi
gen (i) djeluju u biljkama, trebalo bi znati nove gene i njihove
proizvode, u ovom slučaju enzim EPSPS, genetski materijal koji kontrolira kako,
gdje i kada su novi geni zamijenjeni i genetski materijal koji cilja nove
proteine na određene dijelove stanice.
Studija slučaja
RR soja sadrži jedan novi (cp4 epsps) gen koji kodira enzim
EPSPS. Ispred bakterijskog gena EPSPS u RR soji nalazi se regulatorni
slijed koji biljci govori da uključi gen, poznat kao promotor E35S. Na
drugom kraju gena EPSPS, drugi regulatorni slijed govori biljci gdje završava
gen EPSPS, poznat kao NOS 3 ′. Daljnja regulatorna sekvenca je tranzitna
peptidna sekvenca kloroplasta čija je funkcija reći biljnoj stanici da
transportira bakterijski enzim EPSPS u hloroplast stanice.
Karakterizacija novog gena
Ovo su detaljne informacije o
rasporedu novog genetskog materijala u genomu organizma domaćina, uključujući
koliko je prisutnih cjelovitih ili nepotpunih kopija novog genetskog
mate-rijala. Također je korisno usporediti DNA sekvencu novog genetskog
materijala u modificira-nom genomu biljke s onom izvorne DNA kako bi se utvrdilo
postoje li neočekivane promjene u DNA sekvenci u biljci.
Stabilnost genetskih promjena
Genetske promjene u genetski
modificiranoj biljci moraju biti stabilne. Smatra se da je novi genetski
materijal postao stabilan dio genoma domaćina ako ostane isti tokom nekoliko
ge-neracija biljaka proizvedenih konvencionalnim uzgojem. To znači da bi se
trebalo pokazati da novo uvedene osobine prelaze s jedne generacije na drugu na
normalan predvidljiv način, slijedeći principe nasljeđivanja.
Studija slučaja
U genomu RR soje bila je prisutna jedna cjelovita kopija
bakterijskog gena EPSPS plus bočni sljedovi DNA. Ovaj je gen bio netaknut,
pravilne veličine i slijeda.
Studija slučaja
Umetci su naslijeđeni u očekivanom mendelovskom uzorku, a
stabilnost uložaka dokazana je mole-kularnom analizom od 3. do 6. generacije
događaja 40-3-2. Uz to, RR soja u globalnoj je komercijalnoj proizvodnji
od 1996. godine s dosljednim performansama proizvoda.
Učinci novog gena na ljudsko
zdravlje
Izražena je zabrinutost da bi se novi geni, posebno geni otporni na antibiotike, u GM hrani mogli prenijeti na bakterije koje uzrokuju bolesti u ljudskom probavnom traktu. Može li se novi genetski materijal u GM hrani prenijeti na crijevne bakterije i utjecati na ljudsko zdravlje, deta-ljno je razmotrila Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) i nekoliko evropskih stručnih sa-vjetodavnih odbora te u brojnim naučnim radovima objavljenim u recentnim časopisima.
Općenito se slaže da je trenutni genetski
materijal u GM hrani prošao procjenu rizika i da vjerojatno neće predstavljati
rizike za ljudsko zdravlje. Uz to, nisu pokazani nikakvi učinci na ljudsko
zdravlje kao rezultat konzumiranja takve hrane od strane opće populacije u
zemljama u kojima su odobrene (WHO, 2009).
Dva su pitanja ovdje (a) prijenos gena na crijevne mikroorganizme (b) prijenos domaćina/čo-vjeka (gen možda neće biti eksprimiran, ali bi ugrađeni fragmenti mogli uzrokovati mutacije?).
Mogućnost da se to dogodi vrlo je mala zbog vrlo malo
vjerojatnog niza događaja koji bi bili potrebni da biljna DNA horizontalno
prenese gene u genome sisavaca ili bakterija (Chassy, 2002). Međutim, tu
se mogućnost ne može u potpunosti zanemariti (Jonas i sur., 2001.). Ipak,
u nedavnom izvještaju Evropske uprava za sigurnost hrane potvrdila je da dva
često korištena genska markera rezistencije na antibiotike, npt II i aadA, ne
predstavljaju prijetnju ljudima niti okolišu (EFSA, 2009).
Studija slučaja
Kako soja RR ne sadrži gene za rezistenciju na antibiotike, to u
ovom slučaju ne zabrinjava. Jedini novi gen u RR soji koji bi se
potencijalno mogao prenijeti u stanice u ljudskom probavnom traktu je
bakterijski gen EPSPS. Ne očekuje se utjecaj na ljudsko zdravlje ako bi se
taj gen prenio na bakterije u ljudskom crijevu, jer bi enzim EPSPS u RR soji
funkcionirao na isti način kao i enzim EPSPS koji je prirodno prisutan u
crijevima. Napokon, nema dokaza da su ljudske stanice ikad zauzimale sekvence
DNA iz unesene hrane i ugrađivale ih u ljudsku DNA (Chassy, 2002).
Karakterizacija novih proteina
Priroda novog proteina
Priroda i funkcija svih novih
bjelančevina u GM hrani također se ispituju kao dio postupka procjene. Te
informacije također uključuju provjeru je li veličina novog proteina očekivana,
te za kvantificiranje količine novog proteina koji je prisutan u određenim
tkivima. Prisutnost i razina novih bjelančevina u određenim komponentama
GM sorti koje se koriste kao hrana ili u pripremi hrane mogu predstavljati
sigurnosna pitanja. To bi trebalo procijeniti u dijelovima GM biljaka koji
se stvarno jedu. Moguće je da se novi protein izražava samo u nejestivim
dijelo-vima biljke, inaktivira se, denaturira ili uklanja toplinom ili preradom
(kuhanjem) ili je prisutan samo na vrlo niskim razinama u jestivom dijelu
biljke.
Studija slučaja
CP4 EPSPS protein proizveden u RR soji funkcionalno je sličan
raznovrsnoj obitelji EPSPS proteina koji su obično prisutni u hrani i hrani za
životinje dobivenim iz biljnih i mikrobnih izvora. U procjeni sigurnosti
utvrđeno je da razina bakterijskog enzima EPSPS u svježim ili prerađenim
jestivim dijelo-vima soje čini manje od 0,1% ukupnih bjelančevina. Pokazalo
se da enzim EPSPS nema nikakvu aktivnost u jestivim dijelovima soje, jer se
enzim toplinom inaktivira tokom obrade hrane.
Potencijalna toksičnost novih
proteina
U ovom odjeljku procjenom se
ispituje potencijalna toksičnost bilo kojih novih bjelančevina u GM
hrani. Treba pružiti informacije kako bi se osiguralo da se geni koji
kodiraju poznate tok-sine ili protuhranjive tvari prisutne u organizmima
donorima ne prenose u biljke s rekombi-nantnom DNA koje obično ne izražavaju ta
toksična ili protuhranjiva svojstva.
U slučaju proteina, procjena bi
se trebala usredotočiti na sličnost aminokiselinskih sekvenci između proteina i
poznatih proteinskih toksina i protuhranjivih tvari, kao i stabilnost na
zagri-javanje ili preradu i razgradnju u odgovarajućim reprezentativnim
sistemima želučanog i crijevnog modela. Možda će trebati provesti
odgovarajuće studije oralne toksičnosti u sluča-jevima kada proteini prisutni u
hrani nisu slični proteinima koji su prethodno bili sigurno une-seni u hranu.
Neproteinske tvari koje nisu
konzumirane u hrani trebaju se procjenjivati od slučaja do slučaja, ovisno o
identitetu i biološkoj funkciji biljke u tvari i prehrambenoj
izloženosti. To može zahtije-vati izolaciju novih tvari iz biljke
rekombinantne DNA ili sintezu ili proizvodnju tvari iz alternativ-nog izvora, u
tom slučaju treba pokazati da je materijal biohemijski, strukturno i
funkcionalno ekvivalentan onom proizvedenom kod biljke rekombinantne DNA.
Studija slučaja
Protein EPSPS ne pokazuje značajnu sličnost aminokiselinskih
sekvenci u usporedbi s poznatim pro-teinskim toksinima. Brza razgradnja
proteina CP4 EPSPS korelira s ograničenom izloženošću gastro-intestinalnom
traktu i malom vjerojatnošću da protein može proizvesti farmakološke, toksične
ili alerge-ne učinke. Nije bilo štetnih učinaka povezanih s liječenjem kod
miševa kada se CP4 EPSPS protein daje oralno u dozama do 572 mg / kg tjelesne
težine. Ova doza predstavlja značajnu - veću od 1000 puta - sigurnosnu
marginu u odnosu na najveću potencijalnu ljudsku potrošnju CP4 EPSPS
proteina. Konačno, nema povijesti da su EPSPS proteini
toksični. Bakterijski enzim EPSPS u soji ima strukturu i funkciju sličan
enzimu EPSPS koji je prirodno prisutan u soji i drugim biljkama koje čine dio
ishrane ljudi hranom. Na temelju gore opisanih dokaza, bakterijski enzim
EPSPS u RR soji vjerojatno neće biti toksičan.
Potencijalna
alergenost novih proteina
Ova komponenta procjene
proučava hoće li bilo koji novi protein prisutan u RR soji vjerojatno kod nekih
ljudi izazvati alergijsku reakciju. Postupni pristup za procjenu alergenih
potencijala genetski modificirane hrane ispituje sljedeće parametre:
·
Izvor proteina - Pretpostavlja
se da geni izvedeni iz poznatih alergenih izvora kodiraju alergen, osim ako
naučni dokazi ne pokazuju drugačije. Također treba obratiti pažnju na
odabir ekspresijskog domaćina, jer post-translacijske modifikacije koje
dopuštaju različiti domaćini mogu utjecati na alergeni potencijal proteina.
·
Homologija sekvenci
aminokiselina - Svrha je procijeniti u kojoj je mjeri novoizraženi protein
sličan strukturi poznatim alergenima kako bi se procijenio alergeni potencijal
proteina.
·
Otpornost na pepsin - Postoji
povezanost između rezistencije pepsina na probavu i alergeni potencijal, pa
stoga otpornost proteina na razgradnju u prisutnosti pepsina pod odgovara-jućim
uslovima ukazuje na to da treba poduzeti daljnju analizu kako bi se utvrdilo je
li izra-ženi protein potencijalno alergen.
·
Specifični probir seruma -
Proteini koji potječu iz izvora za koji se zna da su alergeni ili koji imaju
homologiju sekvence s poznatim alergenom, imunološki testovi trebaju se
provoditi tamo gdje su dostupni serumi. Trebali bi postojati dodatni
testovi, poput moguće upotrebe kožnog testa i ex vivo protokola, čak i ako in
vitro imunološki test bude negativan.
Studija slučaja
Aminokiselinska sekvenca proteina CP4 EPSPS uspoređena je s
sekvencama proteina povezanih s alergijom i celijakijom i pokazalo se da nema
značajne sličnosti aminokiselinskih sekvenci ni s jed-nim od poznatih
alergena. Protein ne predstavlja prethodno opisani alergen i ne dijeli
potencijalno imunološki relevantne segmente ili strukturu aminokiselinskih
sekvenci s poznatim alergenom.
Procjena probavljivosti bjelančevina CP4
EPSPS in vitro ukazuje da je protein, poput ostalih proteina dobivenih hranom,
vrlo labilan za probavu u usporedbi s mnogim klinički važnim alergenima u
hrani.
EPSPS protein prisutan je u niskim razinama, približno 0,08%
ukupnog proteina, u cijelom RR sjemenu soje. Većina alergena u hrani
prisutni su kao glavne proteinske komponente u određenoj hrani, u količinama od
1% do 80% ukupnih proteina. Procjena endogenih alergena u konvencional-noj
i RR soji napravljena je pomoću seruma pacijenata za koje je potvrđeno da su
osjetljivi na sojin protein, a studija je pokazala da uvođenje proteina EPSPS
nije izazvalo nikakve značajne promjene, ni kvalitativno ni kvantitativno, u
sastavu alergenih proteina endogenih za soju. Pokazano je da ko-raci
prerade koji se koriste u proizvodnji sojinog ulja, jednog od glavnih izvora
soje u ljudskoj pre-hrani, smanjiti veliku većinu proteina tako da rafinirano
sojino ulje nije izazvalo alergene reakcije kod ljudi koji su bili osjetljivi
na soju. Na temelju gore opisanih dokaza, bakterijski enzim EPSPS u RR
soji vjerojatno neće biti alergen.
Zaobljeni pravokutnik: studija slučaja
Jedini značajni antinutrijenti za koje je poznato da se prirodno
pojavljuju u soji su sojin lektin, inhibitor tripsina i fitati. Sojin
lektin i inhibitor tripsina uništavaju se tokom toplinske obrade ili obrade
koja se primjenjuje na sve proizvode od soje prije nego što se
konzumira. Ipak, nisu utvrđene razlike u razinama sojinog lektina, inhibitora
tripsina i fitata između RR soje i konvencionalne soje.
Izmjerene su i dvije druge komponente: rafinoza i stahioza - iako nisu strogo antinutrijenti, povećana razina tih ugljikohidrata smatrala bi se nepoželjnim jer uzrokuju nadimanje. Nisu pronađene razlike u razinama rafinoze ili stahioze između RR soje i konvencionalne soje.
Procjena hranjivosti
Treba utvrditi prehrambenu
adekvatnost i sposobnost genetski modificirane hrane da podrži tipičan ljudski
rast i dobrobit. To se obično postiže razumijevanjem genetske modifikacije
i njezinih posljedica te analizom sastava hrane. Ako analiza sastava
ukazuje na značajne ra-zlike u brojnim važnim hranjivim sastojcima ili drugim
komponentama ili ako postoji zabrinu-tost da genetska promjena u hrani može
ugroziti bioraspoloživost ključnih hranjivih tvari, tada studije o hranjenju na
životinjama mogu utvrditi je li hrana nutricionistički adekvatno.
Zaobljeni
pravokutnik: studija slučaja
U slučaju RR soje, opseg sastava i drugi podaci smatrani su
dovoljnima za utvrđivanje prehrambene ispravnosti hrane. Te su studije
potvrdile da nije bilo neočekivanih promjena u ukusu ili cjelovitosti RR
soje. U ovim studijama RR sojom i konvencionalnom sojom hranjene su neke
životinje koje obično jedu soju, uključujući grupe štakora, pilića i muznih
krava tokom 4–6 tjedana. Ova ispitivanja na životinjama pokazala su da
je soja RR ukusna i da može podržati tipičan rast i dobrobit na štakorima,
pilićima i muznim kravama. Oni su također potvrdili rezultate studija koje
nisu pokazale akutnu toksič-nost kada je bakterijski enzim EPSPS davan miševima
u visokim dozama. Studije hranjenja soma i prepelica također su dale
rezultate koji su bili u skladu sa studijama na štakorima, pilićima i muznim kravama.
Ostala sigurnosna pitanja
Treba razmotriti i druga
sigurnosna pitanja koja su važna za svaki pojedinačni slučaj. Na pri-mjer,
u slučaju soje RR, istraživala bi se mogućnost neizravnog nakupljanja ostataka
pesticida zbog osobine tolerancije na herbicid. U tom slučaju treba
primijeniti tradicionalne metode ispitivanja hemijske sigurnosti.
Zaobljeni
pravokutnik: Studija slučaja
U slučaju soje RR utvrđeno je da su razine glifosata u dopuštenim
sigurnosnim granicama.
Lokalni problemi
Gdje je to primjereno, mogu se
koristiti procjene sigurnosnog rizika koje su poduzela druga nadležna
regulatorna tijela kako bi se izbjeglo dupliciranje. Međutim, genetski
modificirana hrana koja je već odobrena za sigurnost u jednoj zemlji možda će
se morati ponovno pro-cijeniti u drugoj zemlji kako bi se riješile sve značajne
razlike koje se mogu pojaviti u vezi s obrascima potrošnje, načinom uzgoja
usjeva, oblikom u kojem hrana se konzumira i metode obrade.
Primjedbe
Objavi komentar