Zašto govoriti o sigurnosti hrane ?

Zašto uopšte sigurnost hrane?

Ljudi su danas izloženi objektivnim opasnostima koje mogu poticati od hrane koju konzumiraju.

Sigurnost hrane se zbog svoje važnosti  profiliralo kao zasebno područje interesa i regulative evropskih institucija i država članica EU-a. Zbog sve učestalijih pojava novih bolesti povezanih s kon-zumacijom hrane (oko 75% novih bolesti od kojih ljudi obolijevaju od 2000. godine potječe od životinja ili proizvoda životinjskog porijekla) i sve češćih incidentnih situacija povezanih s hranom, što je pokolebalo povjerenje potrošača i javnosti diljem Evrope, EU je početkom 2000-tih odlučila u potpunosti promijenti pristup pitanju sigurnosti hrane.

Cilj je bio jednostavan i jasan: hrana koja se stavlja na do-maće ili međunarodno tržište mora biti sigurna za konzumaciju, dobre kva-litete te ne smije uzrokovati bolesti ljudi. Umjesto različitosti pro-cedura u procjeni zdravstvenih rizika, neujednačenoga zakonodav-stva u pojedinim državama na zajedničkome tržištu i nejasnoća u pogledu odgovornosti u dugome lancu proizvodnje, prerade i distribucije hrane, EU je u to područje odlučila unjeti jedinstveno zakonodavstvo, osnovati zajedničko tijelo osposobljeno za naučnu procjenu rizika i uvesti stroge procedure koje će vrijediti u svim državama članicama.

Zakonodavstvo u području sigurnosti hrane – Higijenski paket

Novi pristup sigurnosti hrane uspostavljen je 2002. godine dono-šenjem Općeg zakona o hrani (Uredba EZ 178/2002), a dvije godine poslije donesen je i niz uredaba kojima se podrobnije uređuje područje higijehe i službenih kontrola veza-nih uz proizvodnju, preradu i distribuciju hrane; popularno su nazvane „higijenski paket“.

Tim propisima, koji će kasnije biti ugrađeni u nacionalna zakonodavstva (u BiH: Zakon o hrani i niz zasebnih pravilnika), obuhvaćen je cjelokupan lanac proizvodnje, prerade i distribucije hrane – „od polja do stola“.

Novi propisi iz ove oblasti u BiH, tzv. „HIGIJENSKI PAKET“

Zakon o hrani (Sl.gl BiH 50/04), Zakon o vetrinarstvu u BiH (Sl.glasnik BiH 34/02) i Zakon o veterinarstvu (Sl. nov. FBiH 46/00) i proistekli Pravilnici, i to: Pravilnik o higijeni hrane, (Sl.glasnik BiH 04/13), Pravilnik o higijeni hrane životinjskog porijekla, (Sl.glasnik BiH 103/12), Pravilnik o organizaciji službenih kontrola proizvoda životinjskog porijekla namijenjenih ishrani ljudi, (Sl.glasnik BiH 103/12), Pravilnik o službenim kontrolamakoje se provode radi verifikacije postupanja u skladu s odredbama propisa o hrani i hrani za životinje te propisa o zdravlju i dobrobiti životinja, (Sl.glasnik BiH 5/13), kao i Odluke, Upustva, Vodiči i dr...

U te je uredbe, zakone i pravilnike ugrađeno temeljno načelo prema kojemu glavnu odgovornost za sigurnost hrane i hrane za životinje imaju subjekti u poslovanju s hranom, svaki na svome području. To znači da svi oni u svim fazama proizvodnje, prerade i distribu-cije koje su pod njihovom kontrolom, moraju osigurati da hrana ili hrana za životinje udovoljava zahtjevima propisa o hrani koji su od važnosti za njihovo poslovanje i moraju dokazati da je udovoljeno pro-pisanim zahtjevima. Osim toga, subjekti u poslovanju s hranom odgovorni su i za osiguranje tzv. „sljedivosti“, odnosno moraju znati i moći prikazati porijeklo biljaka, životinja, mesa i svih drugih sastojaka koji će se naći u ljudskoj ili životinjskoj hrani ili će s njima doći u dodir u svim fazama proizvodnje, prerade i distribucije.

Drugo najvažnije načelo ugrađeno u evropsko i bosansko-hercego-vačko zakonodavstvo vezano uz sigurnost hrane jest uvođenje sistema samokontrole utemeljene na  načelima sistema analize opasnosti i kritičnih kontrolnih tača-ka (Hazard Analysis and Critical Control Point - HACCP) za sve objekte u poslovanju s hranom.

Na razini EU ustanovljen je i zaseban sistem brzog uzbu-njivanja za hranu i hranu za životinje (Rapid Alert System for Food and Feed – RASFF), u koji su uključene sve države članice, a omogućuje da se štetni ili rizični prehrambeni proizvodi brzo prepoznaju i povuku s tržišta.

Tko i kako procjenjuje što se smije naći u hrani?

Kako bi se evropski zakonodavci, ali i nacionalne vlasti, pri dono-šenju odluka vezanih uz hranu i njenu sigurnost mogle osloniti na nepristrane i naučno provjerene podatke, informacije i procjene rizika, osnovano je novo tijelo: Evropska agencija za sigurnost hrane (European Food Safety Authority – EFSA). To tijelo, a osobito njegovo Naučno vijeće, u suradnji s nacionalnim agencijama (u BiH: Agencija za sigurnost hrane) treba donositeljima odluka 

osigurati procjenu rizika pojedinih postupaka u proizvodnji hrane, ali i pojedinačnih sastojaka koji se u hrani nalaze ili mogu naći, a koji mogu ugroziti zdravlje ili sigurnost konzumenata.

U skladu s načelom sigurnosti „od polja do stola“, odgovornost te agencije proteže se kroz cijeli lanac proizvodnje, prerade i distri-bucije: od procjene upotrebe pesticida i drugih sredstava zaštite na poljima, analize utjecaja na okolinu i bioraznolikost,preko procjene pojedinih postupaka,zaštite zdravlja i dobrobiti životinja koje se uzgajaju za hranu, pa sve do utjecaja ambalaže, različitih dodataka (poput aditiva), transporta i uslove čuvanja na krajnju kvalitetu prehrambenih proizvoda. EFSA također procjenjuje osnovanost tvrdnji o hranjivim ili zdravstvenim kvalitetama koje proizvođači stavljaju ili žele staviti na deklaracije svojih proizvoda ili ih iznose kod reklamiranja.

Označavanje hrane na tržištu

Jedno od najvidljivijih postignuća provedbe politike zaštite
potrošača i sigurnosti hrane tiče se pitanja označavanja hrane.

 Ljudi, naime, žele i imaju pravo znati što sadrži hrana koju kupuju na tržištu, odakle ona potječe, kako je sigurno čuvati i pripremati te do kada ju mogu upotrijebiti. EU je to pravo pretočila u svoje zakonodavstvo pravilima na području označavanja hrane na deklaracijama i(li) prodajnim mjestima.

Isprva su pravila bila dosta općenita i obuhvaćena zajedničkim pravilima označavanja svih proizvoda u sklopu politike zaštite potrošača. No, učestali incidenti vezani uz hranu (poput „kravljeg ludila“ ili „ptičje gripe“), ali i postupno jačanje svijesti i sve uče-staliji zahtjevi europskih potrošača vezani uz sigurnost hrane i dostupnost informacija vezanih uz hranu na tržištu, naveli su nacionalne zakonodavce i evropske institucije da pitanje označavanja hrane još podrobnije urede.

Primjerice, dok za ostale proizvode na tržištu u pogledu označavanja i dalje vrijedi opšta odredba prema kojoj podaci na proizvodima moraju biti „jasni, vidljivi i čitljivi“, koja je u pogledu primjene nailazila na brojne nedoumice i mogućnosti zloupotrebe (ta je for-mulacija i u važećem Zakonu o zaštiti potrošača), za označavanje hrane precizno su propisani i smještaj deklaracije (glavno vidno polje), kao i veličina slova (visina od najmanje 1,2 mm). Te, kao i druge odredbe evropske Uredbe br. 1169/2011 u svoj je Pravilnik o
pružanju informirmacija potrošačima o hrani iz 2013.(Službeni gla-snik BiH 68/13 ) uvrstila Bosna i Hercegovina .

Svim se tim novijim pravilima, među ostalim, osigurava da potrošač na svakom prehrambenom proizvodu budu jasno predstavljene i one informacije koje se tiču njegovih životnih navika ili posebnih potre-ba (npr. nutritivna vrijednosti ili prisutnost alergena poput glutena, jaja, kikirikija, soje ...), njegovih sumnja i strahova (obavezno navo-đenje prisutnosti više od 0,9% sastojaka iz GMO-a, aditiva ...), ali i da na tim proizvodima ne bude tvrdnji koje bi kod njega mogle pro-izvesti lažna očekivanja (npr. nedokazane tvrdnje o ljekovitosti ili pozitivnim učincima na zdravlje). 

Izazovi za budućnost

Briga o zdravlju, kao i utjecaj kvalitete hrane koju konzumiramo, postaje sve važnije pitanje savremenoga čovjeka i društva. S obzirom na sve veći broj izvora zagađivanja i zagađujućih tvari, oslanjanje na nove tehnologije, sorte biljaka i sve veću upotrebu hemijskih zašti-tinih sredstava u savremenoj masovnoj poljoprivrednoj proizvodnji, kao i sve veći rizik od bolesti izazvanih problemima u proizvodnji hrane, ne treba se čuditi i sve većoj osjetljivost javnosti na pitanje
sigurnosti i kvalitete hrane koja stiže do stolova potrošača.

Očito je stoga da se povećanje kvalitete hrane neće moći postići bude li se problem sigurnosti hrane promatrao odvojeno od drugih politika i djelatnosti u Europi i svijetu. Samo kroz bolju povezanost pitanja povezanih s brigom o okolišu, novih strategija u poljoprivredi (primjerice,integrirana poljoprivredna proizvodnja, poticanje ekološkog uzgoja,proizvodnja za vlastite potrebe), zdravstvenih i drugih srodnih područja dugoročno je moguće postići i bolju kvalitetu hrane koju konzumiramo.

Hrana kao proizvod za kojim potražnja u svijetu konstantno raste nekima će uvijek izgledati i kao prilika za nepoštenu zaradu. No hrana – kao i pitka voda – nisu samo proizvodi, nego i elementarne potrebe za život ljudi te će i u budućnosti, pa i u EU, biti potrebni i daljnji institucionalni napori, ali i budnost javnosti, kako bi se kor-porativni interesi uvijek iznova usklađivali s ljudskim pravom na život i zdravlje.