Jačanje sistema sigurnosti hrane
U
prethodnim poglavljima koja smo objavili iz studije Svjetske Banke "Potrebna sigur-nost hrane/Ubrzavanje
u napretku zemalja sa niskim i srednjim dohotkom",(Tereti
ne-sigurne hrane u zemljama nižeg i srednjeg dohodka , Sigurnost
hrane je važna za ekonomski razvoj , Sigurnost
hrane u zemljama u razvoju ,Status
i vođenje sigurnosti hrane u zemljama u razvoju ) naglašena su znatna
ekonomska i socijalna opterećenja za zemlje s niskim i srednjim dohotkom (LMIC)
od bolesti uzrokovane hranom (FBD) i važnosti po-boljšanja hrane i sposobnosti
upravljanju sigurnošću hrane u tim zem-ljama za postizanje održivih ciljeva
razvoja. Jasno je da postoji znatan jaz između po-trebnih sposob-nost LMIC-a da
upravljaju sigurnošću hrane i stvarnom razinom kapa-citeta u javnom i privatnom
sektoru. To posebno vrijedi za one LMIC-e koji doživljavaju brze
ekonomske i društvene promjene. Mnoge zemlje srednjeg dohotka, naprotiv,
za-ložile su se da imaju snažne sisteme upravljanja sigurnošću hrane, koji
počinju davati benefite u pogledu sigurnosti hrane za domaću populaciju i zbog
konkurentnost izvo-za poljoprivredno-prehrambenih proizvoda.
Za LMIC-e, izazovi koje predstavljaju opasnosti za sigurnost hrane
i mogućnosti da potaknu inicijative upravljanja sigurnošću hrane kao dio
nastojanja da se postignu ciljevi održivog raz-voja, su značajni. To zahtijeva
uspostavljanje i provedbu koherentnog političkog okvira za up-ravljanje
sigurnošću hrane i da je strateški i unaprijedi. U mnogim LMIC-ima taj okvir
nedo-staje,otežavajući argumente za veće ulaganje u sigurnost hrane kako bi se
osiguralo da se novac koji je na raspolaganju da se dobro troši.U većini
LMIC-ova,su skromna ulaganja u pre-ventivne mjere i kapacitete,samo stavljanje
u fokus da opasnosti za sigurnost hrane budu rea-kcija na značajne slučajeve
izbijanja bolesti, incidente sa hranom koju registriju mediji i obu-stave
prodaje u trgovini uzrokovanih problemima sigurnosti hrane.Radnje vezane uz
ovaj od-govor također imaju tendenciju da budu više demonstrativne nego
provedive u postizanju us-klađenosti sa standardima za sigurniju hranu.
Poboljšani nadzori, ispitivanja i kazne mogu sig-nalizirati zainteresiranim
stranama da se "nešto radi", ali tu još nedostaju jače mjere, jer se
obično ne bave onim temeljnim uzrocima FBD-a i slabostima u kapacitetima i
mjerama potica-ja.
Ovi načini intervencije u upravljanju sigurnošću hrane također se
obično javljaju kao politički vakuum u kojem postoji nedostatak koherentnog i
transparentnog određivanja prioriteta i ulo-ge u odgovornosti
različitih sudionika koji nisu jasno definirani, a obrisi sistema upravljanja
si-gurnošću hrane su, u najboljem slučaju, nejasni za razumjeti. To ometa
nastojanja za struktu-riranim donošenjem odluka utemeljenih na dokazima i
koordinirano djelovanje unutar i između javnosti i privatnog
sektora.Ukratko,nezanimanje politike je u velikoj mjeri otežavajuće za
sigurnost hrane u LMIC-ovima.
Kod većina tih zemalja, osobito one s niskim i nižim srednjim
dohotkom,očigledno im je potre-bno značajno ulaganje u svoje sisteme
upravljanja sigurnošću hrane.No, malo je vjerojatnije da će trošenje više novca
biti efikasno u značajnom smanjenju FBD koji opterećuju većinu
LMIC-a. Vlade moraju pametnije ulagati u sposobnosti upravljanja sigurnošću
hrane, i to pomoću koherentnih, prioritetnih,i budući politika upravljanja
sigurnošću hrane.To znači da se zajedno s politikom mora desiti i veće ulaganja
u te reformske sisteme kako bi vlade angažirale zainte-resirane
strane iz privatnog sektora u upravljanju sigurnošću hrane.
U ovom poglavlju dat će mo široko utemeljene smjernice za kreatore
politike LMIC – te potre-bne smjernice i modalitete za poboljšanje kapaciteta
upravljanja sigurnošću hrane,mada smo svjesni da očito ne možemo pružiti mapu
puta ili odrediti određena ulaganja i prioritete za po-jedine zemlje.Ovi
prioritete trebaju se odrediti na nacionalnoj osnovi.Ti prioriteti također mora-ju
odražavati status i putanju poljoprivredno-prehrambenog sistema zemlje sadašnje
i očeki-vano opterećenje od FBD-a i kako se ono odnosi na upravljanje
kapaciteta sigurnošću hrane, te perspektive sudionika o neposrednim
prioritetima i one na kratki i duži rok.
Ovo poglavlje nudi smjernice za uspostavu efikasnog okvira
politike za upravljanje sigurnošću hrane. Ono daje sljedeće preporuke, koje se
zatim detaljno obrazlaže:
•Usvojiti perspektivu sistema sigurnosti hrane i inkluzivni
koncept upravljanje sigurnošću hrane
• Promijeniti fokus s opasnosti na rizike i riješite rizike u
svakoj fazi poljoprivredno -prehram-
benog lanca
• Prelaz s reaktivnog na preventivnu orijentaciju koja predviđa
rizike i opasnosti
• Usvojiti strukturiraniji i dosljedniji pristup u prioritetnoj
odluci za realizaciju
Ovo poglavlje također nudi smjernice za poboljšanje provedbe ove
politike i daje sljedeće preporuke:
• Reforma regulatorne prakse za sigurnost hrane, prelazak s
policijskog rada na olakšavanje
usklađenosti
• Pametno ulagati u osnovna javna dobra za efikasno upravljanje
sigurnošću hrane
• Institucionalizirati strukturirani pristup upravljanju rizikom
sigurnosti hrane
• Potaknuti zabrinutost potrošača za sigurnost hrane kako bi se
potaknula bolja poslovna
praksa u poslovima proizvodnje hrane
OKVIRNI KORACI PREMA EFIKASNIJOJ POLITICI
SIGURNOSTI HRANE
Gotovo svi LMIC-i imaju zakone za različite elemente sigurnosti
hrane i za definiranje odgo-vornosti određenih javnih institucija za provedbu
tih zakona.No,daleko manje LMIC-a ima jasno definirane okvirnu politiku koji
reguliraju sigurnost hrane koja utvrđuje:
(1) funkcioniranje sistema za sigurnost hrane;
(2) mehanizme za koordinaciju aktivnosti i funkcije među
zainteresiranim agencijama;
(3) načine saradnje s subjektima u poslovanju s hranom i
potrošačima i njihovoj odgovornosti ; i
(4) kako propisi o sigurnosti hrane i drugo srodne radnje trebaju
imati prioritet.
Usvojiti perspektivu sistema sigurnosti hrane i izgraditi koncept
upravljanja sigur-nošću hrane
U mnogim zemljama, službene odgovornosti za sigurnost hrane
podijeljene su među više mi-nistarstava, odjela i agencija - ovisno o
proizvodu, vrsti opasnosti, veličini lanca vrijednosti
poljoprivredno-prehrambenih proizvoda i ponekad, odredišnom tržištu.
Ministarstva koja su odgovorna za poljoprivredu često su predvodnici agencije
za nadzor poljoprivrednih praksi i inputa u međufaznim operacijama; na primjer,
klaonice. Ministarstva zdravlja su odgovorna za vodu, sanitaciju i
javno zdravlje, uključujući praćenje slučajeva izbijanja bolesti.Ministarstvo
trgovine bavi se standardima,graničnim inspekcijama i certificiranjem,
pregovaranjem o trgo-vinskoj ekvivalentnosti i promovira izvoz.Ostale agencije
također mogu biti uključene; na pri-mjer,ministarstvo za okoliš (za onečišćenje tla
i korištenje hemikalija) i ministarstava zaduže-na za zaštitu potrošača, za
označavanje hrane i prevare hrane.Često, vlasti djeluju na cen-trtalnoj i
decentraliziranoj razini. Na primjer, nacionalne agencije odgovorne
su za praćenje uvoza hrane a općine su odgovorne za nadzor lokalnih tržnica i
prodaju ulične hrane.
Većina LMIC-a nema vodeću agenciju s glavnom odgovornošću za
regulaciju sigurnosti hrane, ili barem za koordinaciju funkcija u području
sigurnosti hrane (iako postoje neke značajne iz-nimke).
Nedostatak vodeće agencije otežava postavljanje strateških
prioriteta za efikasnu saradnju sa sudionicima. Administrativni
zahtjevi i hijerarhija također može stajati na putu efikasnog upravljanja
sigurnošću hrane, osobito gdje upravljanje FBD-om zahtijeva usklađeno
djelovanje više agencija.
Kao primjer navodimo gdje je upravljanje opasnostima koje se
prenose hranom zahtijeva dje-lovanje duž cijelog lanca proizvodnje. Stoga
sveobuhvatna vizija,trebala bi biti integrirani sis-tem upravljanja sigurnošću
hrane uz usku koordinaciju aktivnosti i odgovornosti, i vertikalno i
horizontalno.
Zamka bi bila usvajanje institucionalnih rješenja prije
sveobuhvatne politike sigurnosti hrane. Neki LMIC-ovi su postavili
američku formu tipa „agencija za hranu i lijekove“, vođeni prven-stveno, čini
se, regulatornom zabrinutošću zbog lijekova, a ne hrane. Iako postoje sličnosti
između lijekova i kontrole hrane, postoje značajne razlike.Na primjer,
regulatorne mjere za lijekove uglavnom su usmjerene na nekoliko
velikih tvrtki koje imaju za cilj potpuni povrat troš-kova i općenito uključuju
licenciranje tvrtki i proizvoda prije autorizacije. Kontrola hrane mora se
baviti širokim rasponom opasnosti i svi akteri u lancu proizvodnje često
koriste različite vrste regulatornih alata. Agencije za hranu i lijekove - tip
agencije u LMIC-u također često ne-dostaje mandata i sposobnosti za rješavanje
rizika povezanih sa svježim ili sirovim proizvo-dima.
Koncept integriranog sistema upravljanja
sigurnošću hrane mora ići daleko iznadcentraliza-cije funkcija i
bolje koordinacije unutar samih vlada. Sigurnost hrane rezultat je djelovanja -
i nedjelovanja – višestrukih sudionika, uključujući one koji su izravno
uključeni u proizvodnju, ob-radu i distribucija hrane, i onih koji
utječu na šire okruženje u kojem se odvijaju operacije s hranom. Svijetska zdravstvena
organizacija promiče koncept zajedničke odgovornosti za si-gurnost hrane,koja
naglašava međuovisne uloge vlade,proizvođača i potrošača (Slika:1),
ali s važnim dodatnim akterima, uključujući naučnike,edukatore i
medije. Okvir Svjetske zdrav-stvene organizacije korisno skreće pozornost na
važnost vodstva, partnerstva, kapaciteta i nizom temeljnih funkcija sistema
upravljanja sigurnošću hrane koji treba kompetentno oba-vljati.
Primjena načela podijeljene odgovornosti razlikuje se
od tradicionalnog model službenih kon-trola sigurnosti hrane, koji su
usredotočeni na vladine propise i provode se kroz inspekciju po-gona za hranu,
ispitivanja proizvoda i zakonske kazne za prekršaje.
Iako u praksi više nijansiran, ovaj model karakterizira:
(1) stroga primjena pravila, bez obzira na relativnu važnost
određenih kršenja u smislu rizika
za ljudsko zdravlje;
(2) fokus na proces regulacije, bez obzira na utjecaj na ishode
sigurnosti hrane; i
(3) oslanjanje na odvraćanje kao glavni pokretač usklađivanja s
posljedičnim naglaskom na
sankcije i kazne.
Slika
1:Okvir za djelovanje na području sigurnosti hrane
Ovaj autoritativni model ide zajedno s pokazateljima
uspješnosti,usmjeren na output - osobi-to,broj prekršaja, iznos prikupljenih
kazni,i broj zatvorenih preduzeća – umjesto da rezultat bu-de veličina rizika
sigurnosti hrane ili prevalencije FBD-a.U praksi je ovaj sistem osjetljiv na
ko-rupciju, bilo oportunistički od strane pojedinih preduzeća ili sistemski od agencija
za provedbu. Ovaj strog, autoritativan pristup je vrlo privlačan za
javnost,medije, pa stoga i kreatore politi-ke. U ekstremnim slučajevima nepridržavanja
javljaju
se znatni slučajevi FBD-a, čak i stroža
provedba i strože kazne za to su
potrebne. Na taj način sistem postaje samoodrživ i teško ga je reformirati.
S druge strane, sistem upravljanja sigurnošću hrane
temeljen na pojmu dijeljenja odgovornost
prelazi s odnosa reguliranog regulatorom prema vladi i gradi nastojanje za
poticanje i olakša-vanje proizvodnje sigurne hrane,obrade i distribucija. Uloga
regulacije u ovom kontekstu je po-staviti apsolutni minimum sigurnosti hrane
koji preduzećima ostavlja određenu
fleksibilnost ka-ko bi se taj standard postigao u smislu procesa i postupaka koje obavljaju.
Ovaj pristup zah-tijeva od vlade da igra značajniju ulogu u poticanju i pružanju
informacija i drugih resursa, te podršku motiviranju i pomoći u jačanju za ulaganja i
djelovanja učesnika uz pomoć poljopri-vrednih i prehrambenih lanaca
vrijednosti od onih koji mogu pružiti te
usluge. Regulatorne i po-ticajne radnje Vlada
se također temelje na riziku, budući da je ciljano usmjereno na ulaganja koji mogu donijeti najznačajnija rješenja za sigurnosti hrane.
Postoje uvjerljivi dokazi da su sistemi sigurnosti hrane
kada su u većoj mjeri uključeni na upra-vljanju, u kojima vlade olakšavaju i potiču,efikasnije mogu koristiti resurse i
imati bolje rezul-tate u pogledu sigurnosti hrane.Implementacija ovih sistema
može biti izazovna.Udaljava se od dugogodišnjeg i dominantno autoritativnog pristupa regulaciji sigurnosti hrane i obično
za-htijeva značajne institucionalne promjene i kulturni u pomaku cijelog agroprehrambenog sis-tema.U tom
procesu vlade moraju izbjegavati optužbe da su agro-prehrambeni poslovni
inte-resi ugroženi.Postoje i mogućnosti za prelazak prema pristupu podijeljene
odgovornosti,čak i tamo gdje je tradicionalni regulatorni pristup čvrsto
ukorijenjen.
Pomaknite
fokus s opasnosti na rizike i razmislite o rizicima u svakoj fazi
poljopri-vredno-prehrambenog lanca
Politika sigurnosti hrane trebala bi se usredotočiti na
otkrivanje opasnosti uzrokovanih od hrane i prioritetima za rješavanje rizika u kontekstu sigurne hrane koju jedu
pojedinci , doma-će stanovništvo. Pristupi utemeljeni na riziku razmatraju
potencijalne opasnosti konzumiranja hrane i vjerojatnost da će doći do štetnih
učinaka na zdravlje. Pristupi utemeljeni na riziku su se pokazali kao najbolji
način za smanjenje FBD-a unutar populacije. Ovi pristupi također bo-lje koriste
resurse za usmjeravanje pozornosti hrane s najvećim rizikom za zdravlje i za
onu hranu koja je u načelu opasna,ali predstavlja mali rizik za javno zdravlje.
Takvi pristupi postaju standard u zemljama s visokim dohotkom. Ali dok interes raste
u pristupima koji se temelje na riziku za rješavanje FBD-a u LMIC-ima, malo ima primjera gdje se primjenjuju.Razvijeni su ok-viri za analizu rizika povezanih s opasnostima
u hrani. Pristup analizi rizika u
načelima i smjer-nicama usvojena od strane Komisije Codex Alimentarius,
prihvaćena je kao polazna osnova u cijelom svijetu.
U tom okviru, proces
analize rizika sastoji se od tri međuovisne komponente:
• Procjena rizika. To kvantificira rizike tako da
njihov teret može biti bolje razumljiv, a napre-dak u smanjenju rizika može se
mjeriti. Procjena rizika je možda najviše metodološki razvijen aspekt takvog
okvira, koji ima četiri koraka: identifikaciju opasnosti, procjenu
izloženosti, ka-rakterizacija opasnosti i karakterizacija rizika.
• Upravljanje rizicima. To je proces vaganja
alternativa i provedbe strategije za smanjenje ri-zika.Upravljanje rizikom
uključuje razmatranje što je izvedivo, troškove i koristi od smanjenja rizika
i mišljenja o odgovarajućim razinama rizika.
• Komunikacija rizika. To je razmjena informacija
o elementima povezanim s rizikom među procjeniteljima rizika, upraviteljima
rizika, potrošačima i drugim sudionicima. Komunikacija s rizicima osigurava
transparentnost u donošenju politika, što dovodi do informiranja javnosti i podupire zajedničku odgovornost. Paralelno
s usvajanjem paradigme rizika trebala bi biti pri-mjena sistema pristupa
sigurnosti hrane koji se usredotočuje na cijeli lanac proizvodnje i šire
okruženje u kojem lanac djeluje. Pristup od farme do stola, prepoznaje da hrana
može biti ko-ntaminirana u različitim procesnim fazama,također, da se korektivne radnje
mogu poduzeti kroz više faza u lancu,kao dio povećanja kapaciteta za
upravljanje sigurnošću hrane, stoga je nužno locirati i rješavati slabe faze
poljoprivredne proizvodnje hrane i drugih lanaca, te ugraditi kontrole - često
na više razina u lancu – te osigurati sigurnost hrane do mjestu potrošnje.
Međutim, primarni naglasak je da treba izbjegavati opasnosti kod samog ulaska u
poljopriv-redno-prehrambeni lanac,u prvoj fazi (na primjer, iz tla, vode,od životinja, proizvodnih inputa i od rukovaoca hranom), te na način da se
otkrije,ukloni ili na drugi način neutralizira opasnost.
Nekim se rizicima sigurnosti hrane najbolje može
upravljati - ili samo u nekim slučajevima – u početnoj fazi u lancu
snadbjevanja; na primjer, mikrobni ostaci u hrani životinjskog porijekla ili
ostatci pesticida u svježem voću i
povrću.
Mnogo je napretka u zemljama s visokim dohotkom da se smanji rizik od
FBD-a koji je uglav-nom rezultat poboljšanja nakon klanja ili poslije berbe. U
LMIC-ima, većina nastojanja da se smanje rizici sigurnosti hrane su usmjereni
na kontrolu u svim fazama u lancu vrijednosti (kla-onice,veleprodajna mjesta,
mljekarske zadruge), i promjenom ponašanja potrošača.
Prebacivanje
s reaktivnog na proaktivnu orijentaciju koja predviđa buduće rizike i
mogućnosti
S obzirom na nedostatak pouzdanih podataka u mnogim
LMIC-ima o prirodi i obimu opasno-sti koje se prenose hranom, te prevalenciju
FBD-a i njihove ekonomske štete,možda je pre-tjerano reći da, u tom
pogledu,znamo budućnost bolje nego što
razumijemo prošlost ili čak sadašnjost.
Za LMIC-ove,okolnosti s kojima se suočavaju zemlje s
višim srednjim dohotkom koje su već iskusile napredni razvoj prehrambene transformacije i urbanizacija, te
su morale igrati igru kako bi preokrenuli rastuću potrošnju hrane i sigurnosne
izazove. Stoga je razumno predvidjeti da će i sve ostale zemlje jednako tako u početnim fazama životnog
ciklusa hrane i sigurnost hrane može očekivati sličnu putanju. To će biti okarakterizirano
brzo rastućim teretom od FBD-a ako te zemlje slijede takav scenariju kao što je
uobičajen i poduzimati ozbiljne radnje samo onda kada je hrana samo važna zbog sigurnosnih
problema.
To je dobro ilustrirano studijom FBD-a u Indiji koja
predviđa prevalenciju FBD,da će porasti sa 100 milijona slučajeva od 2011. na
150 milijona (do 177 milijona) slučajeva do 2030. u scena-riju uobičajenog
poslovanja (Kristkova, Grace, i Kuiper 2017). Dominantni pokretači ovog tre-nda
su urbanizacija i promjenama u prehrani, osobito zbog povećane konzumacije
mesa. Posebno su pogođene grupe stanovništva s većim primanjima u urbanim i
ruralnim područji-ma gdje se očekuje značajnija promjena u prehrani.
Studija upozorava da bi povećanje opte-rećenja od FBD-a moglo ugroziti indijske prehrambene
ciljeve, a to je da značajan dio
stano-vništva da izbjegava ili smanjuje potrošnje hrane bogatom hranjivim tvarima, koja je ionako rizičnija za
sigurnost hrane, kao što su meso i svježe voće i povrće.
Značajan dio problema sigurnosti hrane može biti upravljiv,
a njihov veći trošak se je izbjega-vao.Ovi troškovi mogu se smanjiti prepoznavanjem načina na koje se izazovi
sigurnosti hrane razvijaju s razinom privrednog razvoja i poduzimanjem mjera
kako bi se osigurali kapaciteti si-gurnosti
hrane i upravljanja na proporcionalnoj razini.Proaktivna strategija kao što je ova, po-praćena pravilnim stavljanjem
prioritetnih pitanja sigurnosti
hrane,omogućit će zemljama da iz-bjegnu potencijalne ekonomske gubitke i teret koji
se nameće domaćem stanovništvu i predu-zećima.Veličina ovih gubitaka može iznositi stotine milijuna dolara godišnje
– i više milijardi do-lara za veće zemlje.
Pri usvajanju strategije prevencije, neophodno je
pristupiti mogućnošću razvoja kao
kontinu-irani proces poboljšanja kojim traži očekivane potrebe. Ovdje je važno procjeniti
ulaganja u sigurnost hrane i sposobnost upravljanja s trenutnim i očekivanim
potrebama te primjenjivati inkrementalni pristup nadogradnje.Težnje za sigurnošću
hrane koji je pretjerano ambiciozan i
neusklađen s trenutnim i predvidljivim kratkoročnim potrebama rezultirat će neiskorištenim ili kritičnim
sposobnostima,a veliki troškovi se nameću javnosti i / ili privatnom sektoru.
Regulatorni zahtjevi mogu se također postaviti na razine koje su neostvarive
za ključne tržišne aktere, ili ih čini besmislenim što dovodi do sukoba i različitih ishoda.
Preventivni pristup je bitna značajka efikasne
komunikacije s rizikom za hranu,ali to nije nor-ma.Komunikacija rizika kod hrane
u LMIC-ova je uglavnom reaktivna; drugim riječima, nakon što je već došlo do značajnog
rizika. To se prvenstveno odnosi na krizno komuniciranje i rije-tko nadilazi
pripisivanje krivnje. Ovo je jednosmjeran oblik komunikacije,to je u osnovi mono-log.Efikasniji način komunikacije rizika podrazumijeva dugoročan, interaktivan
proces koji uk-ljučuje dijalog između različitih sudionika i proveden kroz
višestruke oblike.
Usvojiti
strukturiraniji i dosljedniji pristup kod određivanju prioriteta i odlučivanja
LMIC-i se obično suočavaju s nizom izazova u području
sigurnosti hrane.Očekuje se da će to biti teže za zemlje sa niskim i nižim
srednjim dohotkom duž cijelog lanca sigurnosti hrane, zbog vrlo ograničenih
sredstva kako javnog tako i privatnog sektora.Zbog toga je bitno odre-diti jasne i na
dokazima temeljene prioritete za ulaganja u poboljšanje kapaciteta za
upravlja-nje sigurnošću hrane i pregledati te prioritete za potrebne promjene.
Neizbježno će to LMIC morati učiniti pomoću nepotpunih informacija,uključujući
i nedostatak pouzdanih podataka o učestalosti FBD-a i kako se šire kroz
društvo.
Utvrđivanje prioriteta za poboljšano upravljanje
kapacitetima sigurnosti hrane često se
doga-đa kod više potencijalnih ulaganja i lokalnih zahtjeve konkurentskih i
moćnih interesnih grupa.U tom kontekstu,od vitalnog je značaja je da
prioriteti budu strukturirani i transparentni ,ne ad hoc i nevidljivi.
Srećom,okvir za utvrđivanje prioriteta ulaganja u LMIC biće u uslugama za standarde i
razvoj trgovine - određivanje prioriteta ulaganja u sanitarni i fitosanitarni
okvir za pristup tržištu.
Iako je razvijen za jačanje sanitarnih i fitosanitarnih
kapaciteta u kontekstu trgovine, može se primijeniti i na upravljanje
kapaciteta sigurnošću hrane .
Također je vrijedno istaknuti da je Organizacija za hranu
i poljoprivredu razvila multifaktorski
okvir za donošenje odluka koji se dijeli kroz smjernice (FAO 2017). Ovaj
pristup je prvenstve-no osmišljen za usmjeravanje odluka o tome kako provoditi
odluke o sigurnosti hrane; to jest, utvrđivanje koje specifične mjere treba
poduzeti za upravljanje sigurnosnim rizicima hrane. Elementi okvira za davanje
prioriteta ulaganjima u sigurnost hrane za tržišni pristup također može biti
koristan za usmjeravanje strukturiranih procesa i dati prednost ulaganjima za upra-vljanje sigurnošću hrane.
Pet utvrđenih mogućnosti su faktori kod odlučivanja,a to su:
(1) učinci na
javno zdravlje uzrokovanih zbog opasne hrane,
(2) ekonomski gubici povezani s uklanjanjem prehrambenih
proizvoda s domaćih ili izvoznih
tržišta,
(3) briga o sigurnosti hrane,
(4) percepcije potrošača i prihvaćanje rizika sigurnosti
hrane i
(5) sociokulturne zabrinutosti se odnose na zaštitu
ranjivih kategorija.
Relativna težina kod koje zemlje bi mogle nastati ti
faktori odlučivanja, vjerojatno će varirati.
BOLJA PROVEDBA POLITIKE NA AKCIJE
Operacionalizacija načela o kojima se raspravljalo u
prethodnom odjeljku neće biti jednosta-van za većinu LMIC-a. Usvajanje olakšanog
pristupa na temelju princip zajedničke odgovor-nosti koji je usmjeren na rizik,proaktivan je, i jasno artikulirani prioritet,a za većinu predsta-vljaju izuzetan
kulturni pomak kod LMIC-ova koji će vjerojatno zahtijevati značajne
institucio-nalne promjene i preustroj odgovornosti i resursa. Operacionalizacija
ovog novog pristupa će biti posebno izazovna za poljoprivredno-prehrambeni
sektor jer je pretežno neformalan, a ve-liki dio proizvedene hrane namijenjen
je potrošnji u domaćinstvu.Drugi izazov je struktura i mo-dus operandi lanca
vrijednosti u LMIC-u koji se brzo transformišu.
Dakle, što javni sektor u LMIC-ima može učiniti kako bi
operacionalizirao ovaj temeljni pomak paradigme? Kako mogu učiniti zajedničku
odgovornost za buduće događaje?
Na primjer, oni mogu učiniti preduzeća da budu saveznici
u rješavanju sigurnosti hrane, od-maknuti se iz kontradiktornog pristupa u
provedbi zakona o sigurnosti hrane i poticanja u pri-vatnom sektoru da usvoji
najbolje prakse. I kako mogu potrošači i marginalizirati sudionici - kao što
su mali poljoprivrednici i mikro,mala i srednja preduzeća u preradi ili
distribuciji hrane - više se angažirati na uspostavljanju politika sigurnosti hrane i prihvaćanje pojma
zajedničke odgovornosti?
Kako se ti napori mogu pomaknuti izvan jednosmjerne
ulice, s vladinom komunikacijom infor-macija o rizicima za sigurnost hrane i
što se sve radi na zaštiti potrošača u situaciji kada pos-tanu odgovorniji za
svoju sigurnost hrane? To mogu učiniti, na primjer,sa svojim zahtjevima za
prodavače hrane,njihov izbor hrane i ponašanje u kupnji te prakse u pripremi i
skladištenju hrane u kući.
Put naprijed je da se iskoristi moć javnog sektora da motivira
i koordinira djelovanje unutar agro-prehrambenih vrijednosnih lanaca.Vlade potencijalno
imaju na raspolaganju širok raspon alata za poticanje i osnaživanje tvrtki da poboljšaju svoje sisteme upravljanja
sigurnošću hra-ne,pojedinačno i za vrijednosne lance i sektore u kojima
su ti sistemi djeluju.Javni sektor mo-že
upotrijebiti pristup štapa i mrkve kako bi motivirao ka željenim aktivnostima
aktera duž po-ljoprivredno-prehrambenog lanc i mogu potaknuti strateške javne investicije gdje postoje zna-čajni javni
elementi i nedostatak privatnih poticaja za ulaganje.Pri tome,vlade u
idealnom slu-čaju trebaju biti obaviještene uvidom u ponašanje kako bi se optimiziralo
korištenje resursa i kako bi se maksimalno povećali učinci njihovog poslovnog angažmana .
Važno je napomenuti da su neke zemlje slijedile te
prelaze.Tu je i sve veći broj iskustava i učenja o tome kako napraviti da
regulatorni sistemi rade bolje. Mnogo
toga se događa u zemljama s visokim dohotkom, uključujući Australiju, Novi
Zeland, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sje-dinjene Države.Međutim, u nekim zemljama
postoje i napori koji su u nastajanju i napreduju u Latinskoj Americi, Istočnoj
Evropi i Aziji.
Reformirati
praksu regulacije sigurnosti hrane pomicanjem politike za
olakšavanje sukladnosti
Mnogi LMIC-i trebaju reformirati regulatorno razmišljanje
i praksu u području sigurnosti hra-ne.Implementacija regulatornih sistema pokazuje
rastući trend u EU,prijeći s autoritativnog modela na opsežniju mješavinu
alata,uglavnom se to odnose na podupiranje reguliranih pre-duzeća.
Tradicionalna pretpostavka za odvraćanje i sankcioniranje
jeste da će regulirani subjekti
nas-tojati da budu u skladu s tim mjerama.Ali to zanemaruje strane elemente i
posljedice tih rad-nji.Na primjer, kažnjeni poduzetnik može izgubiti novac i
tržišni udio do te mjere da je manje sposoban da nadograditi svoje upravljanje
kapaciteta sigurnošću hrane.Tamo gdje nedostaju kapaciteti, a ne eksplicitna
namjera zbog nepridržavanja, novčana kazna neće donjeti bolji ishod.
Prehrambene djelatnosti koje ne razumiju osnovnu higijenu
neće postati više higijenske jedno-stavnim kažnjavanjem. Umjesto toga, moraju biti
informirani o boljoj higijeni i osiguravanju znanja za provedbu dobre
higijenske prakse.Kazna ili prijetnja kaznom mogu dobro utjecati na odluke
nekih preduzeća.Ali ovaj oblik sankcije treba biti vjerodostojan, a financijske
posljedice značajne.
Prehrambene djelatnosti koje ne razumiju osnovnu higijenu neće postati više higijenske jednostavnim kažnjavanjem
U mnogim LMIC-ovi nema na raspolaganju dovoljno sredstava
za inspekciju i druge oblike postupaka ocjenjivanja sukladnosti.Zbog toga,šanse za nalaženje onih uhvaćenih zbog
krše-nja propisa o sigurnosti hrane općenito su slabi izvan središta gradova. Za
borbu protiv toga, agencije za provedbu moraju usvojiti inovativne pristupe.
Hraniti urbanu populaciju milijona građana sigurno se
može postići podizanjem kapaciteta za upravljanje sigurnošću hrane u
prehrambenim preduzećima te upravljati sa znatnim dijelom konzumirane hrane.Za LMIC, a posebno zemlje s niskim i nižim srednjim dohotkom, to uklju-čuje mnoga
mikro i mala preduzeća koja djeluju u neformalnom sektoru.Resursi da se pro-vode
standardi sigurnosti hrane su ograničeni, javna tijela zadužena za upravljanje
sigurnošću hrane moraju pronaći načine kako potaknuti i podržati tvrtke u poboljšanju
prakse upravljanja sigurnošću hrane u tim preduzećima da mogu udovoljiti
minimalnim regulatornim zahtjevima. U praksi, broj preduzeća koja svjesno krše
propise o sigurnosti hrane u kriminalnom smislu obi-čno je mali. Većina tvrtki,
kada je svjesna standarda, pokušava se uskladiti u kontekstu finan-cijskih i drugih
ograničenja s kojima se suočavaju.
Iskustvo u mnogim LMIC-ima jest da prehrambene tvrtke
uglavnom pokušavaju kako bi is-pravno odgovorili na savjete o tome kako poboljšati
razinu sigurnosti. Zbog toga je izazov si-gurnosti hrane u ovom kontekstu radije
podupiranje nego da slijedi ono što je vjerojatno za mali broj prekršitelja da
to rade svjesno - i stoga kriminalno – razbijanje sigurnosti hrane pro-pisima (Slika
2).
Regulatori moraju razumjeti ograničenja s kojima se
suočavaju poslovni subjekti u poslovanju s hranom koji ometaju njihovu
sposobnost da udovolje zahtjevima sigurnosti hrane i nađu na-čine olakšavanja
usklađenosti na način na koji se nameće da najmanje opterećuju tvrtke.U ne-kim
slučajevima, najefikasniji način
uklanjanja prepreka usklađenosti olakšava tvrtkama da znaju što prvo raditi.To može uključivati pojednostavljenje
propisa i, kao što se je pokazalo efikasnim,dijeliti s tvrtkama popise za provjeru
od inspektora. Još bolje objašnjavati tvrtkama
razloge koji stoje iza tih regulatornih zahtjeva.Spremnost na usklađivanje
općenito je jača ako tvrtke znaju da vlasti istinski pokušavaju raditi sa
njima.
Slika 2: Smanjenje nesukladnosti nasuprot podizanju sukladnosti
Dok slučajevi kriminalne nesukladnosti mogu biti
statistički beznačajni,oni ipak mogu biti poli-tički osjetljivi, osobito kada su
potencirani od strane medija ili povezani s poznatim pojavama FBD-a.Čak međunarodno
objavljeni skandal kontaminacije formule za dojenčad melaminom u Kini dovelo je do nekoliko smrtnih
slučajeva u odnosu na populaciju u cjelini i automatsko op-terećenje FBD-a.Nije iznenađujuće
da će javni regulatori potrošiti znatna
sredstva za identifi-kaciju i procesuiranje onih koji su nesukladni kriminalci,
a obično su to velike tvrtke. Ali mogli bi se ti resursi bolje iskoriste za promicanje prakse u poboljšanju upravljanja sigurnošću hra-ne od strane mnoštva
mikro i malih preduzeća koja isporučuju hranu velikom dijelu gradskog
stanovništva u LMIC-ovima.
Kad se postigne da
je većina prehrambenih tvrtki u skladu s minimalnom sigurnošću hrane regulatori
trebaju usmjeriti svoje resurse na manje tvrtke koje trebaju unaprijediti
svoje stan-darde i na drugi način skrenuti pozornost udovoljavanja zahtjevima. U
Australiji i Ujedinjenom Kraljevstvu,na primjer, poštivanje propisa sve se više
prepušta privatnom sektoru,Vlade bi ta-kođer trebale gledati na širok izbor
alata za poticanje ne samo na usklađenost s regulatornim zahtjevima, ali i
kontinuirano poboljšavanje kapaciteta za upravljanje sigurnošću hrane. Ti alati
uključuju porezne olakšice, koncesije i odgovarajuća bespovratnih sredstava za
savjetodavne i revizijske usluge.
U Australiji i Ujedinjenom Kraljevstvu,da li se poštivaju propisi sve se više prepušta privatnom sektoru
Te se radnje također mogu "povezati",na primer prema prioritetnim
preduzećima na temelju veličine i tržišne orijentacije.Jedno
obećavajuće područje je izravna ili neizravna potpora koju bi vlade mogle pružiti
malim i srednjim preduzećima za sheme benchmarkinga u industriji, kao što je
Globalna sigurnost hrane, Globalni program inicijativa.
U neformalnom sektoru, regulatorni mehanizmi nisu osobito
efikasni u postizanje boljeg kapa-citeta za upravljanje sigurnošću hrane,a teže
više tome da imaju simboličnu vrijednost, u smi-slu da se vlada smatra da „radi
nešto o sigurnosti hrane“.No postoji prostor za široke inter-vencije koje će dovesti
do promjene ponašanja. Primjerice, bilo je mnogo poduzetih interven-cija kako bi
se riješila sigurnost hrane kod ulične prodaje.
Programi za poticanje promjena
ponašanja obično uključuje neku od slijedećih kombinacija:
• Obrazovanje i podizanje svijesti za dobavljače,
potrošače i vladine inspektore.
• Davanje osnovne opreme za pripremu hrane, koja se
ponekad prati obukom i podrškom za
grupe u samopomoći.
• Registriranje, licenciranje i ocjenjivanje dobavljača i
njihovih prostorija za sigurnost hrane
• Nadzor, koji uključuje rutinske i sezonske provjere od
strane inspekcijskih timova; to može
uključivati korištenje mobilnih test
provjera i kontrolnih lista za sirovine,rukovanje hranom,
osobna higijena i
okoliš.
• Unapređenja infrastrukture koja poboljšavaju pristup snadbjevanja
pitkom vodom, pristup za
sisteme električne energije i odlaganje otpada; to
ponekad uključuje transformaciju kao u
slučaju kod Singapura.
Doista, iskustvo
Singapura u promicanju inkrementalnih nadogradnji na ulici u sigurnost hrane i
upravljanje okolišem,te formalizaciju uličnih prehrambenih tvrtki u centrima,poučno je kako je u tom procesu korišteni regulatorni i poticajni alati.
Investirajte
pametno u osnovna javna dobra za efikasno upravljanje
sigurnošću hrane
Vlade LMIC-a ne samo da trebaju više ulagati u sigurnost
hrane nego i ulagati pametnije. Šanse za efikasnija ulaganja u kapacitetima
upravljanja sigurnošću hrane veća su ako se poštuju slijedeća načela :
• Investirajte za prave razloge. To znači biti
specifičan u pogledu ciljeva sigurnosti hrane i kako se predložena ulaganja
odnose na te ciljeve.
• Investirajte u prave stvari. Ulaganja u
sigurnost hrane trebala bi biti vođena u oba smjera ra-zmatranjem rizika
sigurnosti hrane i nastojanjem da se postigne odgovarajuća i sinergistička
ravnotežu između "tvrdih" i "mekih" aspekata sposobnost
upravljanja sigurnošću hrane. Laboratorijska infrastruktura je primjer tvrdog
aspekta; sistemi i procedure upravljanja su pri-mjeri mekih aspekata.
• Koristiti javna ulaganja za povećanje
privatnih ulaganja. Ali izbjegavajte mjere koje mogu is-tisnuti
privatna ulaganja za upravljanje sigurnošću hrane.
• Pratiti učinke ulaganja. To treba učiniti za sve
sudionike u sistemu sigurnosti hrane,pratiti po-našanja i FBD incidenate. Strog pristup praćenja i
evaluacije pridonijet će isplativosti inter-vencija i pokazati gdje su potrebne
prilagodbe kako bi se ostvarili željeni rezultati.
• Osigurati održivost ulaganja i mogućnosti kapaciteta. To može biti ako se osigura
dovoljno resursa za upravljanje sigurnošću hrane,koji će biti kontinuirano na
raspolaganju čuvajući fi-zičku i ljudsku imovinu. Međutim, ovo načelo se često
ignorira.
Važno je naglasiti da ne mogu sve investicije smanjiti FBD-a,koje
su posebno važne za cje-lovitu „sigurnost hrane“. Na primjer, kritična ulaganja koje
ne spadaju u ovu kategoriju mogu biti ona koje se bave pitanjima zdravlja
okoliša,kao što su povećanje pristupa pitkoj vodi i po-boljšanje sanitarnih uslova,smanjenje ili ublažavanje zagađivača okoliša u tlu, vodi i zraku.
Laboratorijska infrastruktura je primjer tvrdog aspekta sposobnosti upravljanja sigurnošću hrane
Sistemi i procedure upravljanja su primjeri mekih aspekata sposobnosti upravljanja sigurnošću hrane
Takve mjere imaju sklonost ka križnoj kontamininaciji lanca hrane u različitim fazama
poljopri-vredno-prehrambene proizvodnje.Drugo važno područje je ulaganje u sisteme javnog zdrav-stva,uključujući povećanje
pristupa i kvalitetu bolnica i klinika; obuku i financiranje više liječ-nika,medicinskih sestara i drugih zdravstvenih radnika; i povećanje pristupa programima
imu-nizacije i lijekovima. Ove inicijative smanjuju smrtnost i smrtne ishode od FBD,
a time i krajnji socioekonomski tereta za LMIC.
Ostale potencijalne investicije više su posvećene
sigurnosti hrane.Tu možemo uključiti nadzor i testiranje na razini cijelog sistema
za opasnosti u pogledu sigurnosti hrane;adresiranje opas-nosti i rizika u
određenim vrijednosnim lancima (nadogradnja infrastrukture, promicanje bolje
prakse); i uvozne kontrole (karantena i granična kontrola i naknadne
inspekcije).Relativni na-glasak koji može i treba biti kod ove dimenzije razlikovat
će se od zemlje do zemlje u različitim tačkama životnog ciklusa sigurnosti
hrane,tema o kojoj će mo govoriti u 5 dijelu.Bez obzira na okolnosti u zemlji,LMIC-i
mogu ulagati u budućnost za što žele gotovo uvijek "nema žaljenja",
jer su ta ulaganja temeljna na planovima sigurnosti hrane.
Temeljni aspekti koji ovo uključuju su:
• Dobra nauka i dokazi. To se odnosi na procjenu
rizika i nadzor FBD-a,ekonomiju nesigurne
hrane i efikasnost mjera za povećanje sposobnosti upravljanja sigurnošću hrane.
• Ljudski kapital. Ovdje je riječ o grupi
stručnjaka za sigurnost hrane koja je potrebna da pre-uzme mjesto u novim
tehničkim i upravljačkim pozicijama u
vladi i privatnom prehrambenom sektoru, te raznim tehničkim uslužnim
djelatnostima.
• Svijest i znanje o sigurnosti hrane za proizvođače i
potrošače. To bi trebalo promatrati kao bitna platforma za promjenu
ponašanja zajedno s poljoprivredno-prehrambenim lancima pro-izvodnje.
Snažna naučna sposobnost je preduvjet za uvođenje djelotvornih preventivnih
mjera kao dio mjera za upravljanje sigurnošću hrane i za efikasno nadziranje rizika i upravljanje rizicima.
Neki LMIC-i počeli su intenzivno ulagati u nauku o sigurnosti hrane,omogućujući im da usvoje pris-tup
upravljanja sigurnošću hrane na temelju rizika.Kina je jedna od tih Zemalja. U
okviru pro-jekta Svjetske banke u provinciji Jilin, 65 osnovnih projekata je
primijenjeno na istraživanja provedena tokom
šest godina.Ovo je pokriveno širok raspon tema koje se temelje na riziku,
uključujući korištenje alternativnih ekoliških i sigurnih tehnike za suzbijanje
štetočina i bolesti, zdravlje životinja i prehrane,metode brzog otkrivanja
štetnih tvari, mjerenje veza između oko-lišnih opasnosti i sigurnost hrane, analizu rizika materijala
za kontakt s hranom, i korištenje informacijskih platformi za praćenje
proizvoda i opasnosti.
Globalno se postiže znatan napredak u hemijskom i
mikrobiološkom ocjenjivanju rizika i ana-litičkog ispitivanja upotrebom
tehnologije otkrivanja opasnosti koje su napredne i jeftine, kao i tehnologije
prerade i pakiranja.Sekvenciranje cijelog genoma ima veliki potencijal za brzo
pre-poznavanje patogena hrane.Dok ovaj napredak može igrati potencijalno značajnu
ulogu za upravljanje nad FBD u LMIC-ima, njihova djelotvorna upotreba ovisit će o
kompetencijama, koje će se znatno povećati
u rješavanju pravnih, administrativnih i drugih prepreke u razmjeni podataka.Ipak, višestruke primjene informacionih tehnologija - "uključujući mobilne telefone, internet, satelitske snimke i sumu drugih podataka ”- omogućiti će za nove pristupe u
otkri-vanju i nadzoru FBD-a.LMIC-i trebaju pratiti iskustva prvih pokretača i
kako ih mogu prilago-diti lokalnim uslovima
(Santillana i sur. 2015 .; Wiedmann 2015).
Važno je naglasiti da privatni sektor može igrati veliku,
ako ne i vodeću ulogu u unapređivanju nauke o sigurnosti hrane i primjeni
bioloških informacija i drugim takozvanim deskriptivnim te-hnologijama.
Proizvođači hrane ulažu velike napore u preformuliranje proizvoda kao odgovor na višestruku potrošačku zabrinutost za sigurnost hrane.Oni
razvijaju nove prehrambene pro-izvode - na primjer,
"Čisto" meso /Tehnologija kulture životinjskih stanica/ - što može imati dubok utjecaj na
profil rizika promjene dijeta. Proizvođači hrane također predstavljaju
alternativnu preradi hrane i metode pakiranja.Koriste ili ocjenjuju tehno-logiju blockchain,veliki proizvođači hrane jačaju prehrambene proizvode i
sastojke i nastoje smanjiti njihovu osjetljivost na prevare s hranom.
Značajni doprinos prehrambenoj industriji u nauci o hrani i promicanje sljedivosti lanca snad-bjevanja znači da vlade u LMIC-u trebaju pokušati iskoristiti inicijative privatnog
sektora i ula-ganja u sposobnost upravljanja
sigurnošću hrane gdje god je to moguće. Privatni sektor mo-že mnogo doprinijeti izvan
specifičnog konteksta ili poslovanja pojedinih tvrtki.
Pregled literature pokazuje da su obećavajuće isplative investicije
koje vlade mogu pružiti ili olakšati
drugima.Investicije u tehnologijama, obuci, informacijama i novim procesima
često su bile uspješne.
Na razini farme i zajednice, obećavajuća ulaganja
uključuju i ona koja uključuju organiziranja proizvođača u zadruge ili grupe
za samopomoć koji proizvode hranu u izgradnji kapaciteta si-gurnosti hrane.To
uključuje, primjerice, zajednicu ili zajedničko grupno certificiranje kako bi se zadovoljili
standardi sigurnosti hrane,sistemi za
uzgajivače ili ugovori koji uključuju obuku i po-dršku poljoprivrednicima, škole
na terenu za poljoprivrednike i obuku za
dobru poljoprivrednu praksu i integrirano upravljanje štetočinama i tehnologije
za smanjenje korištenja na farmama, kao što su cjepiva.Ove intervencije mogu
također poboljšati prihode malih poljoprivrednika, uvesti druge prakse za bolje
poslovanje i zaštitu okoliša te poboljšati sigurnost proizvodnje hrane .Uz marketinške
segmente poljoprivrednih i prehrambenih lanaca, javne mjere podupi-ranja mogu
uključivati pružanje i unapređenje infrastrukture,kao što su ceste i struja;
pobolj-šanje tržišta u zajednici; potporu usvajanju tehničkih inovacija, kao
što su uređaji za hlađenje i dezinfekciju vode; i potpora preduzećima za korištenje
dobrih proizvodnih procesa i pristupa, kao što je kao analiza opasnosti i
kritične kontrolne tačke.
Institucionalizirati
strukturirani i na riziku utemeljen pristup upravljanja sigurnošću hrane
Širok raspon instrumenata može se koristiti za suočavanje
s održivom hranom ili hranom koja se pojavljuje kao sigurnosn rizik u
LMIC-ovima.To uključuje tradicionalne regulatorne pristupe, ulaganja u javnu
sigurnosti hrane; tržišta, sanitarne i druge infrastrukture; informacije,
tehni-čku podršku i druge mjere koje mogu povećati poticaje ulaganja u
poboljšanu sposobnost up-ravljanja sigurnošću hrane u okviru poljoprivredno-prehrambenih
proizvoda vrijednosnih lana-ca.Izvedivost ovih alternativnih mjera i njihova efikasnost
u upravljanju FBD ovisi o ispravnosti
administrativne strukture i tehničke kompetencije.Izazov za LMIC-e je
ulaganje,za to je odgo-voran stupen životnog ciklusa sigurnosti hrane i čini
dio plana za kontinuirani razvoj kapaci-teta za upravljanje
sigurnošću hrane.
U zemljama s visokim dohotkom, predložene regulatorne i
druge mjere za sigurnost hrane obično su podvrgnute proširenom procesu javnih i unutar-industrije konzultacijama.Na primjer, kada je predložen, Zakon o modernizaciji sigurnosti hrane u Sjedinjenim Državama primio je desetke hiljada registriranih komentara od industrije i
potrošača.Sličan proces dogodio se ka-da je predložen je Opći zakon o hrani Evropske
unije.U Čileu,Savjetodavni odbor stalno sudje-luje u pregledu i ažuriranju sigurnosti
hrane.U mnogim LMIC-ovima,procesi za dobivanje sudi-onika za povratne
informacije o predloženom zakonodavstvu o sigurnosti hrane i drugim ini-cijativama
su obično manje formalizirane i često
nedostaje transparentnost.Zbog toga investi-cije teže biti više vođene utvrđenim interesima koji imaju najjači "glas".
Ekonomska analiza,u obliku analiza troškova i
koristi i analiza troškovne efika-nosti,često se uključuje i odluke o
predloženim mjerama sigurnosti hrane u zemljama
s visokim dohotkom. Primjeri uključuju
studije, ex ante i ex post, kvantificiranje troškova i koristi provedbe
pobolj-šanih kontrola sigurnosti hrane,kao što su analiza opasnosti i kritične
kontrolne tačke (Unne-vehr 2000) i sigurnost hrane općenito, uglavnom u SAD-u.Postoje također primjeri ekonom-ske analize koji se primjenjuju na regulatorne
opcije, ponajviše u SAD(FDA 1995;FSIS 1996).
Primjena analiza troškova,koristi i isplativosti, analiza
mjera za sigurnosti hrane u LMIC-u je rijetka.Primjeri su to uglavnom za
nadogradnju kontrole za nadvladati ograničenja na izvoznim tržištima zbog
nepridržavanja propisa o sigurnosti
hrane.Henson, Saqib i Rajasenan (2004) procijenili su troškove i koristi od
poboljšanja higijene za škampe u Kerali u skladu s propisima Evropske unije o
sigurnosti hrane, uključujući kontrole i nadogradnju pogona za preradu.
Nepovratno troškovi usklađivanja za proizvodne pogone u prosjeku su iznosili
265.492 USD, iako se to mijenjalo kao udio vrijednosti proizvodnje, od 2,5
posto do 22,5 posto. Mnoge tvr-tke koje su imale najviše troškove nisu preživjele.
Godine 2001. Kerala je imala 51objekat za
proizvodnju škampi koje je odobrila Evropska uni-ja,što upućuje na troškove za
cijeli sektor od 13,5 milijona USD,što predstavlja 1,7 posto vri-jednosti
ukupnog izvoza Kerala u više od tri godine prije početne provedbe tih ulaganja.
Unnevehr i Ronchi (2014) razmatraju studije hortikulture
visoke vrijednosti za izvoz u 10 zema-lja koje su procijenile troškove i koristi
od poštivanja regulatornih zahtjeva i
standardima pri-vatnog sektora.Svjetska banka (2005) daje i druge primjere
procjena troškova usklađivanja i koristi povezanih s tim u LMIC trgovini hrane
visoke vrijednosti.Analiza isplativosti koristi se za rješavanje rizika od
aflatoksina u Africi.
U Keniji su izvršene usporedbe troškova i efikasnosti poljoprivrednika
ili grupe poljoprivrednika kod usvajanja različite tehnologije i koje testiraju
proizvode, označavanje proizvoda i druge mjere.Obuka u upravljanju
aflatoksinima,popraćeno plastičnim podlogama za sušenje usjeva pokazala se da smanjuje onečišćenje aflatoksina u kukuruzu i kikirikiju
za 50 posto uz materi-jalne troškove od 2,50 dolara po farmeru godišnje u Keniji
i Gani (Pretari, Hoffmann i Tian 2018; Hoffmann, Moser i Herrman 2017). Radi usporedbe,
procijenjeno je da za postizanje iste razine smanjena kontaminacije košta US $
5,24 za aflasafea i 10,79 USD za cerade i potpune usluge subvencioniranja sušenja.
Dokument o smjernicama organizacije za hranu i
poljoprivredu o dokazima donošenja odluka pruža mogući okvir za primjenu u
LMIC-i kada rješavaju rizika koji su već prioritetni (FAO 2017). U tom okviru,ključni
elementi odluke koje treba uzeti u obzir za provedbu budućih rje-šenja za
upravljanje rizikom ili očekivanjima su :
• korist,uključujući smanjene troškova zdravstvene
zaštite
• troškovi (i tko ih nosi)
• tehnička i institucionalna provodljivost
• praktičnost u odnosu na strukturu proizvodnje ili lanaca
vrijednosti; i
• politička razmatranja, uključujući usklađenost s drugim
vladinim politikama.
Dokument sa smjernicama sadrži nekoliko primjera studije
slučaja za korištenje okvira.
Za rješavanje rizika povezanih s uličnom hranom, na
primjer,opcije su:
(1) uvođenje obuke od strane središnje vlade, licenciranja i program inspekcije;
(2) uvođenje sličnih programa koji će uključiti i lokalne
vlasti;
(3) uspostavljanje programa obuke i certificiranja u
zajednici; i
(4) pažnju dati na obrazovanje potrošača, što će
dovesti do bolje informiranosti.
Analiza procjenjuje vjerojatnu efikasnost smanjena FBD, društvenu prihvatljivost intervencija,
vjerojatnih troškova provedbe i vjerojatnosti održavanja promjena u ponašanju. Alternativni
pri-stup je instrument za razvoj standarda i trgovine, okvir za davanje
prioriteta u sanitarnim i fito-sanitarnim ulaganjima za trgovinu i pristup tržištu
za oba ova područja Ovaj se okvir može la-ko prilagoditi i posebno ispitati
sposobnost upravljanja sigurnošću hrane,ali se također može koristiti na
domaćim tržištima.U tu svrhu,takav okvir je korišten u Belizeu.
Ključna snaga okvira je njegova participativna priroda i
činjenica da su svi njegovi elementi vr-lo transparentni. Time se promiče
odgovornost i aktivnija je rasprave o
prioritetnim ulaganji-ma i osnova na kojima se utvrđuju prioriteti.Okvir se
može primijeniti čak i kada su podaci lo-šeg kvaliteta ili nedostaju.
Važan uvid u korištenje ovih okvira je da često postoje značajne
i potencijalno složene među-ovisnosti i komplementarnosti preko ulaganja u
sposobnost upravljanja sigurnošću hrane i po-vezanih rizika s hranom,tako da
je često važno usvojiti višestruke pristupe istovremeno. To je zbog njihovog
potencijala da ojačaju jedni druge i pomoći u ostvarivanja sinergije. Čini se da je ovaj
koncept posebno važan za sigurnost hrane zbog višestrukih načina kako ljudi
mogu postati bolestan zbog izloženosti rizicima povezanim s hranom.A mogu
postojati i koristi od intervencija za smanjenje opasnosti kroz sigurnost .
Potaknite
zabrinutost potrošača zbog sigurnost hrane kako biste potaknuli poticanje za
bolje poslovne prakse u proizvodnji hrane
Osnaživanje potrošača da utječu na sposobnost upravljanja
sigurnošću hrane i praksa sudio-nika u agro-prehrambenim vrijednosnim lancima
predstavlja glavnu putanju za javno djelovanja sektora, posebice zato što vlade
imaju malo izravnog utjecaja na uticaj prehrambenih proizvo-da, prerađivača i
distributera. Često, javni regulatori suočavaju se s poteškoćama u praćenju
sudionika u različitim fazama lanca snadbjevanja, ograničavajući mogućnost korištenja niza intervencija "od vrha
prema dolje",kako promijeniti ponašanje dobavljača hrane.I možda još važnije,mnoge
od najperspektivnijih intervencija za utjecaj na svakodnevno ponašanje aktera u poljoprivrednom i prehrambenom lancu vrijednosti su oni nad kojima javni sektor ima malo kontrole ili utjecaja
(na primjer, ponašanje koje će dovesti do
kulture sigurnosti hrane). To po-sebno vrijedi za agro-prehrambene vrijednosne
lance u kojima dominiraju mnoga mikro i mala preduzeća koja uglavnom djeluju u
neformalnom sektoru,kao u mnogim LMIC-ima.
Vlade mogu posredno poticati sigurniju praksu za
poljoprivredno-prehrambene proizvodne la-nce,podižući svijest o obje akcije
FBD-a potrebne za minimiziranje rizika povezani s hranom među potrošačima.Pri tome potrošači neće biti motiviraniji samo tražiti hranu koju smatraju
si-gurnijom,ali inherentna asimetrija na tržištima hrane na temelju informacija
o sigurnosti hrane to može smanjiti. Na primjer, javni sektor može igrati
aktivnu ulogu u razvoju,provoditi i podr-žavati programe kojima se potrošačima
daju alati,donositi bolje odluke o sigurnosti hrane, uključujući hranu koju
kupuju i kako je pripremaju, pohranjuju i upravljaju sa dobavljačima.Javni
sektor, to može učiniti putem
dobrovoljnog certificiranja i obaveznog objavljivanja.
Vlade mogu posredno poticati sigurniju praksu za poljoprivredno-prehrambene proizvodne lance,podižući svijest za minimiziranje rizika povezani s hranom među potrošačima,javni sektor može igrati aktivnu ulogu u razvoju,provoditi i podržavati programe kojima se potrošačima daju alati,za donošenje boljih odluke o sigurnosti hrane, uključujući hranu koju kupuju i kako je pripremati i pohranjivat.
Dobrovoljno certificiranje uključuje pisanje ili drugačiju
potporu certifikaciji standarda koji infor-miraju potrošače o sigurnosti hrane i
usklađuju ih s normama o poznatim rizicima za sigurnost hrane. Potrošači se
često oslanjaju na oznake informacija o sigurnosti hrane, koristeći ih kao
vodič za sigurnu hranu ili barem što oni smatraju da je sigurnija hrana.Potrošači ponekad kori-ste oznake kao izvore informacije o sigurnosti
prehrambenih proizvoda,jesu li oznake primje-njene na taj način ili ne.U LMIC-ovima,dobrovoljna potvrda o
sigurnosti hrane, sistemi za oz-načavanje rastu, a oni često imaju snažnu potporu vlade.Na primjer,kinesko Ministarstvo po-ljoprivrede podržava tri dobrovoljna standardi
za hranu: za sigurnu (ili bezopasnu) hranu, ze-lenu hranu i organsku hranu. Na
Tajlandu je vlada podupirala Q-Mark koji se odnosi na potro-šačke oznaka, što
pokazuje da su se koristile dobre dobrovoljne poljoprivredne prakse, i pri-vatni
akteri uveli su druge oznake i marke povezane ss sigurnošću hrane.
Potrošači se često oslanjaju na oznake informacija o sigurnosti hrane, koristeći ih kao vodič za sigurnu hranu ili barem što oni smatraju da je sigurna hrana.Potrošači ponekad koriste oznake kao izvore informacije o sigurnosti pre-hrambenih proizvoda,jesu li oznake primjenjene na taj način ili ne
U Vijetnamu je podržan program i oznaka "sigurno
povrće" Ministarstva poljoprivrede
i rural-nog razvoja dugi niz godina.I to će se uskoro znati koliko su ti napori efikasni u
poticanju up-ravljanja sigurnosti hrane kod poljoprivrednih i prehrambenih lanaca
vrijednosti. Ali, nedvojbe-no, podrška javnog sektora za vjerodostojne,naučno
utemeljene informacije u sistemima certi-ficiranja mogu poticati prave vrste
poticaja kako se tržišta razvijaju.
Kroz obavezno objavljivanje potrebne su neke namirnice i
usluge prehrane otkriti određene informacije o svojim proizvodnim procesima sigurnosti hrane,mjerama opreza i performan-sama,te drugim srodnim područjima.Izvještaji
Inspekcija o sigurnosti hrane nude javnosti način ocjenjivanja prakse
sigurnosti hrane u restoranima i drugim objektima za hranu.Te informacije
mogu biti date na različite načine,uključujući numeričke rezultate (npr.
1–100); ocjene katego-rije (A, B, C ili pass / conditi-onal pass);slike ili
ne-numeričke znakove; i kao pisane priče koje opisuju nalaze inspekcije.Ove
informacije se mogu također objaviti na različitim mjestima,uk-ljučujući
trgovine i internetske stranice.
Kanada,Kina i Sjedinjene Države su među zemljama koje
koriste takve vrste objava. Posta-vljanje rezultata inspekcije o objektima za
hranu ponekad utječe na percepciju potrošača o sigurnosti hrane i njihovoj namjere
da se jede u tim objektima.Izvještaj Nacionalnog istraži-vaćkog vijeća (2011.)
o javnom otkrivanju inspekcije za pojedine ustanove rezultati za Sjedi-njene
Države u nizu područja sigurnosti hrane otkrili su da oni ne samo da su pomogli
potro-šačima da donesu bolje informirane odluke,nego i da se pojačaju njihova osjetljivost na niz pitanja, uključujući
utjecaj na okoliš i prehranu.
Postavljanje rezultata inspekcije o objektima za hranu ponekad utječe na percepciju potrošača o sigurnosti hrane i njihovoj namjere da se jede u tim objektima
Konstruktivno uključivanje potrošača u procese koji
potiču poboljšanu hranu,kapaciteti za up-ravljanje sigurnošću u poljoprivrednim i prehrambenim
lancima može biti izazovan.Provodeći te zahtjeve mijenja više ili manje dobro
utemeljene strahova potrošača o sigurnosnim rizicima hrane koji ponekad dovode do izopačenog ponašanja,kao što je izbjegavanje zdrave hrane,i uvjerenja i stavove koji ih motiviraju
da budu aktivni i konstruktivni u upravljanju sigurnošću hra-ne.Jer potrošači
imaju samo ograničeno znanje o sigurnosti hrane,često im je teško razumjeti „oznake“
na naljepnici kod hrane, čak i tamo gdje su dostupne. Potrošači često nerado
djeluju kada iskazuju svoju zabrinutost zbog sigurnosti hrane;na primjer,
odbacivanjem neke hrane ili izražavanje njihove zabrinutosti,posebno u kontekstu
lokalnih tržišta hrane koja su i društveni ambijent/događaj i gdje često postoje dugogodišnji odnosi
između potrošača i dobavljača hra-ne.
Potrošači često imaju samo ograničeno znanje o sigurnosti hrane,često im je teško razumjeti „oznake“ na naljepnici kod hrane, čak i tamo gdje su one dostupne
Informiranje i osnaživanje potrošača vrlo je zahtjevno u
nedostatku potrošačkih organizacija koje
pružaju povjerenja u informacije koje
pružaju i to zapovijedanje “glasom” na razini nacio-nalne politike. U većini
LMIC-a, takve organizacije su slabe ili jednostavno ne postoje. Jedna od mjera
koju vlada može poduzeti kako bi se to popravilo je podržati stvaranje ili
jačanje or-ganizacija koje predstavljaju aktivne potrošače u podizanju svijesti
o pitanjima sigurnosti hra-ne.
Vlade mogu i trebale bi se oslanjati na uvid u
bihevioralni dizajn kako bi osmislile pametnije programe informiranja o
sigurnosti hrane i kampanje potrošača kako bi se povećao broj djelo-tvornosti
i kako bi se najbolje iskoristila ograničena javna sredstva.Na primjer, mogu se kori-stiti
vizualni i senzorski bogati formati,uključujući uzore; „Edutainment” uključujući
TV i radio emisije i zvijezde; i ulično pozorište. Vlada Indije koristi niz komunikacija
o promjeni ponašanja načela informiranja o sigurnosti hrane .
Crowdsourcing je
još jedan instrument koji se može još više koristiti i angažirati potrošače,
kako u nadzoru tako i u komunikaciji (Saguy 2017). Crowdsourcing se već koristi
za uključi-vanje potrošača u identifikaciju i praćenje FBD-a, te izvještavanje o
nehigijenskim postupcima ili u uslovima
kod prehrambene djelatnosti, uključujući restorane. Crowdsourcing platforme
također mogu funkcionirati kao dvosmjerna ulica, nudeći sredstva za upozoravanje
preduzeća i rizika sigurnosti hrane kod
javnosti. No, brzina kojom informacije mogu teći na društvenim medijske
platformama imaju dobru i lošu stranu;
dok to može pomoći u spašavanju života za rizike koji su stvarni, može
prouzročiti i nepotrebnu ekonomsku štetu i kada nisu rizici.
Crowdsourcing platforme mogu funkcionirati kao dvosmjerna ulica za upozoravanje preduzeća i rizika sigurnosti hrane kod javnosti
Crowdsourcing svakako ima neiskorišten potencijal, ali se
može iskoristiti u zahtjevu rješava-nja
izazova,osobito u LMIC-ovima.Potrebni su sistemi za provjeru ispravnosti i tačnost poda-taka koje generira
crowdsourcing.
Korisnici ponekad prave nenamjerne pogreške; na primjer,
kada pogriješe,da li je alergijska reakcija ili trovanje hranom ili trag izvora
bolesti navode pogrešno mjesto.Potrošači bez teh-ničkih alata za procjenu
sigurnosti hrane ili stručnosti također
mogu dovesti u vezu neugodan doživljaj s sigurnošću hrane,čak i ako nisu
objektivno usklađeni; na primjer, za mikrobiološke rizik. Crowdsourcing je
ranjiv zbog zlonamjernog širenja lažnih
informacija.
Preuzeto iz studije World Bank Group :
Potrebna sigurnost hrane
Ubrzavanje u napretku zemalja sa niskim i srednjim dohotkom
Autori:Steven Jaffee, Spencer Henson,Laurian Unnevehr, Delia Grace,Emilie Cassou
Primjedbe
Objavi komentar