Status i vođenje sigurnosti hrane u zemljama u razvoju
U prilici smo prezentirati treće poglavlje iz studije Svjetske Banke :Potrebna sigurnost hrane za zemlje sa niskim i srednjim prihodima ,gdje se istražuje stanje sposobnosti upravljanja sigurnošću hrane u LMICs, koristeći širok raspon pokazatelja.Kapacitet ima nekoliko dimenzija, koji se prirodno razvijaju dok se ekonomije razvijaju i motivi-raju za sigurnost hrane od strane sudionika i sistem sigurnosti hrane jača.Dostupni dokazi o tim kapacitetima pojačavaju zaključak da postoje značajne razlike između hrane i kapaciteta upravljanja sigurnošću i potrebe za sigurnošću hrane u LMIC-ima.
Najobuhvatnija mjera kapaciteta Svjetske organizacije za zdravlje životinja pokazuje velike praznine u osnovnim elementima javne sigurnosti sistema hrane u većini LMICs. Nadalje, postoji jasan odnos između sve većeg tereta FBD i smanjenih mogu-ćnosti. Mnogi LMIC-ovi imaju jasnu potrebu za većim kapacitetima, bilo da se mjeri putem trgovinskih pokazatelja ili trenda rasta domaćeg tržišta. Ali oni imaju relativno malo sposobnosti da zadovolje svoje potrebe. Drugo pokazatelji kapaciteta su više pokusni, ali ukazuju i na jaz.
Poglavlje je proučilo primjere vlada u LMIC-u koje su partneri s privatnim sektorom (nprm., za potporu certifikaciji sigurnosti hrane) i na olakšano uključivanje malih proiz-vođača u lancima hrane visoke vrijednosti. Postoje uspješni primjeri ovih napora, ali premalo je njih.
Međunarodna trgovinska arena daje konkretnije dokaze o sigurnosti hrane za upravljanje kapacitetima u LMIC, ali također jača jaz između potrebe i kapaciteta. Kao što se i očekivalo, privatni sektor, posebno kod dobro uspostavljenog izvoznih zemalja, učinio je značajna ulaga-nja kako bi se potvrdilo poboljšane proizvodne prakse,kako u poljoprivredi tako i u preradi.
Obim tih ulaganja nije širok,što znači da vjerojatno imaju samo ograničeni učinak na domaću sigurnost hrane u LMICs. Javni sektor u LMIC-ima ima samo ograničenu spo-sobnost olakšavanja međunarodne trgovini pružajući transparentne i dosljedne gra-nične kontrole.
Taj će jaz postati važniji jer mnogi LMIC-ovi dobivaju veću vrijednost uvoza hrane iz drugih LMIC-ova.
Sposobnost sigurnosti hrane
Prethodne rasprave (Sigurnost hraneje važna za ekonomski razvoj ,
Ova perspektiva pokazuje kako se kapacitet sigurnosti
hrane nalazi na tri razine unutar siste-ma hrane.
Prvo, ona je smještena unutar
samog sistema; na primjer, u svojstvu regulatornih agencija i ispitivanja,
inspekcije i usluge certifikacije.
Drugo, tu su učesnici lanca vrijednosti,
uključujući dobavljače, proizvođače, procesore, dis-tributere, trgovce i
ugostitelje.
I treće, ona je smještena unutar pojedinaca koji se bave hranom i
proizvodnjom hrane unutar šireg prehrambenog sistema; na primjer, u obliku
znanja i vještina koji se odnose na higijenu hrane.
Integrirana na ovu široku definiciju sigurnosti hrane je sposobnost za obavljati različite funkci-je potrebne za
upravljanje sigurnošću hrane krajnjeg proizvoda.
Ove se funkcije
mogu smatrati međusobno ovisnim i iterativnim hijerarhijom sposobnosti, kao
što je prikazano na Grafiku 1:
Grafik 1:Sadržaj i funcije upravljanja sigurnosti hrane
Na najosnovnijoj razini, ono uključuju svijest i priznanje
važnosti sigurnosti hrane, izvora i pos-ljedica opasnosti za hranu i prirodu i
potrebu za praksom hrane. Sljedeća je razina primjena osnove dobre higijenske prakse duž lanca vrijednosti kako
bi se spriječilo onečišćenje i iskor-jenjivanje ili upravljanje opasnostima od
hrane duž lanca vrijednosti.
Jednostavni primjeri uključuju pranje ruku, alate za
obradu ili strojeve za čišćenje nakon upo-trebe, temeljito kuhanje gdje je
potrebno, i čuvanje sirove i kuhane hrane odvojeno kako bi se izbjegla križna
kontaminacija. Ove osnovne funkcije na nižoj razini hijerarhije često nedostaju
na mnogim neformalnim tržištima hrane.
Sredina hijerarhije predstavlja napredovanje do
naprednijeg i tehnički izazovnijih elemenata upravljanja sigurnošću hrane, što
podrazumijeva upotrebu preventivnih mjera ili mjera nadzora na informiran i
svrhovit način.
Na primjer, u postrojenju za preradu hrane to znači
usvajanje osnovne sanitarne kontrole op-reme, uključujući nadzor dolaznih
sastojaka radi opasnosti; nadgledanje kontrole procesa ka-ko bi se osiguralo da su
efikasni (minimalne temperature,na primjer); i uzorkovanja kako bi se osiguralo
ispunjavanje osnovnih standarda. Za proizvodne farme, to može značiti praćenje
do-bre poljoprivredne prakse - GAP-za korištenjem hemikalija i veterinarskih
lijekova i primjena gnojiva.
Prva dva segmenta hijerarhije prikazana na Grafiku.1
uključuju rizik i sofisticiranije pristupe up-ravljanju sigurnošću hrane. Ovo uključuje
namjerne korake i postupke za utvrđivanje izvora opasnosti i kritičnih
kontrolnih tačaka, te pomoću uzoraka i testiranje za provjeru kontrola.
Pristupi također uključuju postavljanje postupaka za
rukovanje kontaminiranim proizvodima ili za proizvode koji nisu standardi,neškodljivo ih uklanjati ili preusmjeravati ih za niže rizične primjene.
Unutar lanca vrijednosti, upravljanje rizikom može
značiti lanac vrijednosti hrane učesnika koji potvrđuju proizvodne procese za
sirovine, osiguravajući hladni lanac, kontrolu i informiranje trgovaca i
potrošača o kontroli poduzetih mjere. Usvajanje sistema temeljenih na riziku često prati certifikaciju
za provjeru prakse upravljanja.
Strateško upravljanje uključuje preuzimanje perspektive
budućnosti o potencijalnim i novim rizi-cima, kako bi se proaktivne mjere mogle
poduzeti te razviti kontrolu i nadzor.Modernizacija privrede može se doći do pojave novih rizika s promjenama u proizvodnji i marketinškoj prak-si,
kao i promjenama u prehrani i očekivanjima potršača. Ovdje, proizvođači hrane
i tvrtke trebaju biti usmjereni strateški kako bi se izbjegli rizici za ugled
brenda, a javne agencije mo-raju biti strateške u praćenju rizika i provođenju
javnog obrazovanja.
Postizanje funkcija sigurnosti hrane prikazane Grafiku:1 zahtijeva uspostavljanje, poslovanje i održavanje portfelja od četiri
ključna kapaciteta.
Prvi je ljudski kapital sa svim onima koji su uključeni u
rukovanje hranom, kao i svi potencijalni menadžeri sigurnosti hrane. To ima
različite slojeve: osnovno znanje o opasnostima za hranu i higijenu, odgovarajuće tehnike
rukovanja hranom, i specijalizirana i tehnički sofisticirana stru-čnost u
prevenciji i kontroli.Vještine menadžmenta i vodstva su važni elementi ljudskog kapita-la u efikasan sistem upravljanja sigurnošću hrane, koji često zahtijeva
koordinaciju duž lanca snadbjevanja.
Drugi kapacitet je nužna infrastruktura,koji također ima različite slojeve: tržište higijene i dis-tribucija centara, postrojenja za preradu hrane i laboratorijskih
ispitivanja i istraživanja. Infra-struktura za pružanje čiste vode, struje i
sanitacija je vitalna za sigurnu hranu.
Treći i četvrti kapaciteti manje su opipljivi nego prva dva, i često manje
priznate. Sistemi upra-vljanja unutar preduzeća koja upravljaju
hranom-uključujući sisteme evidencija, postupke za obuku osoblja, metode potvrda
i postupci za opoziv za proizvode - treći je kapacitet. Ovo ta-kođer obuhvata
institucije uključene u kontrolu sigurnosti hrane, kao što su laboratoriji i
tijela za inspekciju i certifikaciju, koja zahtijevaju unutarnje sisteme upravljanja za
korištenje njihovih informacija da budu efikasne. Na primjer, laboratoriji može
biti dio šireg sistema nadzora, ali to zahtijeva informacije za sistem
upravljanja. Četvrti je kapacitet širenje institucionalnih i kulturnih normi i sistema koji informiraju aktivnosti sudionika u sistemu sigurnosti hrane.
To uključuje propise i njihovu provedbu, standardizaciju,
poduzetništvo i reputaciju, socijalne elemente i pritiske i profesionalizaciju menadžera sigurnosti hrane. Ove norme utječu
na snagu (ili na drugi način) kulture
sigurnosti hrane.
Obuhvaćena hijerarhija sposobnosti za sigurnost hrane
prikazana na slici Grafiku:1 i funkcije koje se provode unutar lanaca vrijednosti
poljoprivredno-prehrambenih proizvoda i ostalih ak-tera osobito regulatora i
drugih tijela javnog sektora. Prepoznavanje fokusa sigurnost hrane je važno za
razumjeti elemente koji utječu na učestalost
opasnosti za sigurnost hrane i za utvr-đivanje potencijalnih mjesta za
ulaganje ili poticanje promjena ponašanja. Razumijevanje kom-plementarnosti i
međusobne ovisnosti ovih elemenata od presudne je važnosti za dizajn
i pro-vedbu napora za smanjenje opasnosti od hrane. Dakle, mnogi elementi neće efikasno raditi, osim ako ne budu zajedno s drugim
elementima sadržaja.
Na primjer, granice regulacije mikrobioloških i hemijskih
onečišćenja u hrani se ne može pro-vesti,ako se ne može obaviti pouzdano
testiranje. I to, zauzvrat, zahtijeva dostupnost labora-torijske opreme i
osiguranja laboratorijske kvalitete. U nekim okolnostima, slabosti kapaciteta može
se nadoknaditi snagama i sposobnošću da se ti kapaciteti nađu negdje drugo.
Primjer je laboratorijska sposobnost testiranja u javnom i privatnom sektoru o tome
kako izvozna poduzeća mogu obaviti vlastito ispitivanje ili koristiti privatni
sektor ako je kapacitet javnog sektora slab (Henson i Jaffee, 2008). U potonjem
slučaju, postoje mogućnosti gdje je kapacitet najbolji . Neki oblik procjene
troškova i koristi je potrebno kako bi se utvrdilo gdje ulaganja mogu biti
najbolje usredotočena s obzirom na stanje postojećeg kapaciteta za sigur-nost
hrane.
Elementi koji podstiču veličinu sigurnosti hrane i način ponašanja
Ulaganja u sigurne sisteme upravljanja hranom u javnom i
privatnom sektoru, i sigurna proiz-vodnja i rukovanje hranom, su motivirajuće akcije,što može biti inducirano etičkim, komerci-jalnim, društvenim, političkim
ili drugim zahtjevima.
Kada se računaju za trenutne praznine ili propuste, a
kada razmatraju moguća rješenja, po-trebno je razmotriti temeljne poticaje ili
drugi motivacijski elementi koji se primjenjuju na odre-đeni kontekst, i kako
se to mijenja ili se može mijenjati.
Motivacija za to može poticati od raznih izvora:
• Primarni poljoprivredni proizvođači mogu biti
motivirani za promjenu u svojim proizvodnim praksama, jer to može zaštititi od bolesti i omogućiti im da dopiru do više tržišta. Promjena proizvodnih postupaka
također može doći od obiteljskog i društvenog pritiska zajednice,i mo-gu li ti
proizvođači koristiti programe javne potpore.
• Tvrtke mogu biti motivirane za ulaganje u poboljšanu
sigurnost hrane zbog straha od poslje-dica nepridržavanja propisa,kako bi se
izbjegao opoziva i gubici ugleda, kako bi se iskoristio konkurentski dobitak i osjećaj
društvene odgovornosti preduzeća i pritiska političkih vođa.
• Politički lideri mogu biti motivirani za ulaganje u
poboljšanu sigurnost hrane u javnom i pri-vatnom sektoru zbog pritiska i
utjecaja izborne jedinice, kao što su velike tvrtke ili lokalni ur-bani
potrošači i mogućnost iskorisštenja dodatna sredstva od bilateralnih ili multilateralnih donatora.
Ostale motivacije su dobivanje političke prednosti i
ugleda. U nekim zemljama, političke vođe imaju poslovne interese u
poljoprivrednoj proizvodnji i i distribuciji hrane. Efikasni načini treba-ju se pronaći kako bi se
poboljšali ti poticaji. To uključuje upotrebu signalnih mehanizama u maloprodaji
hrane,koji priželjkuju potražnju
potrošača za sigurnijom hranom i napore za podi-zanje svijest među izvoznicima o
značaju sigurnosti hrane za međunarodnu sigurnost i konku-rentnost. Radi
jednostavnosti, ti se poticaji mogu grupirati dvije vrste:
• Poticaji na tržištu temeljeni na zahtjevima domaćih
potrošača za sigurnost hrane koju kupuju i konzumiraju, prakse dobavljača hrane,
i komercijalni zahtjevi na inozemnim tržištima koje iz-voznici trebaju poštovati.
Kritična je ovdje uloga lanaca vrijednosti kroz koje tržišni signali se prenose
s tržišta krajnjeg proizvoda na procesore hrane,trgovce, posrednike i
primarne proiz-vođače.
• Politički poticaji putem zahtjeva građana,grupa i tvrtki u zemlji; i od strane trgovinskih
par-tnera i međunarodni sporazumi o ulaganjima u poboljšanu sigurnost hrane i za
efikasnije insti-tucije za utvrđivanje i primjenu sigurnosti hrane propisa i normi.
Važno je da ovi poticaji variraju i kvalitativno i
kvantitativno, ovisno o razini ekonomskog razvo-ja.To je kroz promjene u prirodi tih poticaja da se promjene promatraju na razini sigurnost hrane i
svaka varijacija u teretu nesigurne hrane u svim zemljama. Mogućnost povećanja tih
poticaja, pojedinačno i kolektivno, i stepen do kojeg su se nadopunjavali ili
nadomjestili među-sobno, varira s razinom ekonomskog razvoja.
Također je važno prepoznati ulogu širokog spektra aktera
i institucija u stvaranju i prenošenju poticaja za ulaganje u poboljšanu sigurnosti hrane i kapaciteta. Osobito je
važno stanje sigur-nosti hrane; doista, tamo je ciklična međuovisnost - i možda
čak i specifičnost kruga – između sigurnosti hrane u javnom i privatnom sektoru i
poticaji koji prvenstveno stvaraju njegovo građenje (Grafik:2). Na primjer,
sposobnost za otkrivanje i praćenje prevalencije bolesti uzro-kovanih hranom
ključni je pokretač za tržišne i političke poticaje za povećanje kapaciteta. Možda
ne iznenađuje, mnoge od najsiromašnijih zemalja našle su se na niskom stepenu kapa-
citarnosti koji potiču izgradnju. To je zato
što mnoge kritične sposobnosti koje generiraju i po-državaju ove poticaje,
uključujući kvalitetniju hranu, nedostaju procjene sigurnosnog rizika i izvještavanje
o javnom zdravstvu. Ali učesnici i institucije i izvan izravnog terena
sigurnosti hrane igraju ključnu ulogu u stvaranju ili rafiniranju poticaja. Ti
akteri uključuju medije, potro-šače organizacije, privredne komore i druge
poslovne organizacije,pa i sudove i druge as-pekte pravnog sistema.Iako su
poticaji važni kao pokretači ukupne razine ulaganja u pobolj-šanom kapacitetu
sigurnosti hrane, oni također usmjeravaju smjer ulaganja.
Grafik 2 : Ciklični odnos između poticaja i nivoa kapaciteta
Ako je, primjerice, "glas" izvoznika ili
bogatih potrošača najglasniji, bilo kroz tržišne ili političke uticaje, vjerojatno
je da će ulaganja usmjerena na potreba za kapacitetom sigurnosti hrane izvoznih lancima vrijednosti i formalnim segmentima urbanog tržišta i ugostiteljske elite će pre-vladati . Isto tako, ako je "glas" siromašnih je prigušen
ili slab, vjerojatno će biti malo političkih ili tržišnih poticaja ulaganja u
povećanje kapaciteta sigurnosti hrane usmjerene na ugostitelj-ske usluge kao i u
neformalne kanale distribucije hrane. Stoga, "tihi" teret od
bolesti koja se prenosi hranom općenito postoji kod siromašnih i ruralnih
populacija.
Postoji očita potreba za obukom rukovatelja hranom na
neformalnim tržištima i informiranje potrošača da potaknu poticaje za promjenu
ponašanja radi poboljšanja sigurnost hrane.
Prepoznavanje uloge poticaja može biti važno kako bi se postiglo trajno poboljšanja
u sigur-nosti hrane i razumijevanja prirode ponašanja u izboru mogu dodatno
utjecati na regulatorne aktivnosti i druge efikasne intervencije. Ljudi često
misle brzo i reagiraju automatski i odlučno na socijalne poticaje i primjenjuju tumačenja mentalnih modela ili specifičnih svjetonazora in-formacija i
percepcije. Refleksivno ponašanje kao što su poticaji za stjecanje pozornosti mo-že biti način pokretanja
željenih ishoda.Umjesto promjena svjesnog procesa donošenja odluka poticaji mijenjaju okolišni kontekst u kojem je završena odluka ili ponašanje
(Marteau et al. 2011). Poticaji mogu imati mnogo oblika, uključujući i znakove
zaštite okoliša koji se bave automatskim procesima odlučivanja koji su brzi i
nesvjesni a ne samosvjesni, ciljno orijentirana i kontrolirana odluka.
Uspješni poticaji mogu smanjiti otpad od hrane za 30-50 posto te nudi (Thaler i sur., 2009), povećano pozitivno ponašanje recikliranja za 46
posto kada su to pojedinci odlagali u košare za recikliranje (Hansen 2010) .
Slika kapaciteta sigurnosti hrane
Benchmarking pruža važne signale o institucionalnoj
efikasnosti i pomaže motivirati poboljša-nja. Može ukazati na specifičnu
reformu ili ulaganje potrebama i pomoći u uspostavljanju i pra-ćenju ciljeva.
Primjeri utjecajnih benchmarkinga su mnogobrojni, uključujući dugogodišnji Doing
Business Index Svjetske banke,indeks mogućnosti poslovanja u poljoprivrede,
Transparency International Indeks percepcije korupcije, globalni ekonomist
Intelligence Unit Indeks sigur-nosti hrane i Barilla centar hrane za hranu i prehranu,Indeks održivosti.
No, za sigurnost hrane ne postoji reprezentativna i
sveobuhvatna mjerila u zemljama s niskim i srednjim dohotkom (LMICs). Dok su
detaljne procjene učinjeno je u statusu primarno javnih sistema kontrole
hrane u mnogim od tih zemalja, rezultati općenito ne pridonose kvantificiranju i
time usporedbu. A mnoge od tih studija nisu u javnoj domeni zbog osjetljivosti
koja okružuje javne sisteme kontrole hrane i možda zbog zabrinutosti o tome
kako će mediji ili javnost rea-girati na dokumentirane nedostatke u postojećim sistemima.
Mnogo detaljnih informacija o kapacitetu i performansi upravljanja sigurnošću
hrane nalazi se u "sivoj" literaturi,
koja se ne može izravno citirati. Ova situacija, zajedno s temeljnim slabostima
u podacima o opasnosti-ma od hrane i bolesti uzrokovane hranom (FBD), pogoršava
neodgovarajući javni dijalog o prioritetima sigurnosti hrane u mnogim LMICs. To
se očituje u dva odvojena javna dijaloga: jedan uključujući stručnjake u
vodećim agencijama i privatnim tvrtkama; drugi u društvenim medijima,
informiranim kombinacijom činjenica, glasina i mitova.
Tehničke procjene sigurnosti hrane u zemljama slične razine
privrednog razvoja obično poka-zuju mnoge zajedničke prednosti i slabosti. Na
primjer, provedeno je niz procjena kontrole hrane Organizacija za hranu i
poljoprivredu u Južnoj Aziji i jugo-istočnoj Aziji (FAO 2015a, 2015b, 2016)
pronašli su uobičajene situacije u smislu:
• Nedostatak sveobuhvatne nacionalne politike, prevode se u nedostatak prioriteta ključnih
elemenata sposobnosti upravljanja
sigurnošću hrane.
• Napredak na modernizaciji zakonodavstva o hrani, ali
manje o propisima koji će omogućiti
izvršavanje zakona.
• Zakoni o sigurnosti hrane koji se često ne temelje na
rizicima koji pokrivaju cjeli hranidbeni
lanac.
• Prisutnost mnogih standarda, ali nedostatak jasnoće za
njihovu provedbu.
• Nedostatak efikasnih mehanizama za akreditaciju i
certifikaciju tvrtki.
• Kategorija preduzeća za preradu i upravljanje hranom je
više često na temelju veličine i
orijentacije na domaćem ili izvoznom tržištu,
a ne na razmatranju rizika. Zbog toga, inspek-
cije preduzeća i objekata općenito
nisu imali procjene rizika.
• Raspodjela institucionalne odgovornosti među vodećim
agencijama i Ministarstvima s često
slabom koordinacijom zbog preklapanja mandata
ili (su se te institucije također oduprle odu-
stajanju od uloge kako bi reforme donosile potrebne odluke o politikama
na višim razina-
ma).
• Nedostatak koordinacije u praćenju opasnosti, rizika i
ishoda bolesti.
• Fragmentirani sistemi za laboratorijska ispitivanja
koji ne funkcioniraju kao mreža i ne daju
zaključke o sigurnosti hrane.
• Većina laboratorija nije u potpunosti akreditirana.
• Nedostatak pouzdanih podataka za procjenu razmjera i
distribucije mnogih sigurnosnih
problema hrane.Istraživanja iz različitih
oblasti koriste različite uzorke i metode koje se ne
mogu jednostavno
analizirati na integrirani način.
Iako postoje neke dubinske studije o specifičnim
industrijama ili opasnostima, istraživanja na-stoji ne povezati sa širim
promjenama u prehrambenom sistemu i stoga
ne mgu se te infor-macije koristiti za politik u budućnosti.
Jedinstveni poseban alat za usporedbu upravljanja
sigurnošću hrane capacities- primijenjen je za Svjetski poredak performansi
sigurnosti hrane samo za 17 Organizacija za privrednu sa-radnju i razvoj zemalja
(Le Vallée i Charlebois 2014). Ovaj alat traži sistemski pristup identi-ficirati
i ocijeniti elemente sistema upravljanja
sigurnošću hrane na procjenu rizika, upravljanje rizicima i komunikaciju s
rizikom, važnije,mnogi pokazatelji alata možda neće biti izravno prim-jenjivi na
LMIC-ove.
Ostali primjeri benchmarkinga ili komparativnih alata u
kojima su LMICs uključeni ili su u njihovom fokusu uključuju:
• Svjetska zdravstvena organizacija- okvir kompetencije.
To podrazumijeva samoizvještavanje
povezano s različitim zakonima ili ustanovma. Za sigurnost hrane, međutim, odgovori "da"
ili "ne" koji su česti ne daju preciznu sliku temeljne institucijske funkcionalnosti.
povezano s različitim zakonima ili ustanovma. Za sigurnost hrane, međutim, odgovori "da"
ili "ne" koji su česti ne daju preciznu sliku temeljne institucijske funkcionalnosti.
• Indeks globalne prehrambene ekonomije sigurnosti Intelligence Unit. Ovo uključuje ocjene
za kvalitetu i sigurnost hrane, ali
stavlja veći naglasak na pokazatelje kvalitete i raznolikosti,
pokazatelje
sigurnosti hrane i informacije o kapacitetu upravljanja sigurnošću hrane.
• Izvedba Interameričkog instituta za saradnju u
poljoprivredi veterinarske službe (PVS). To
pokriva više dimenzija sigurnosti
hrane, ali se temelji na samoizvještavanju
i sistemski se
primjenjuje na samo šest zemalja Latinske Amerike i Kariba (i
rezultati nisu javno dostupni).
• Organizacija za industrijski razvoj Ujedinjenih naroda.
Imala je jednokratno istraživanje za 28
azijskih i afričkih zemalja za
procjenu kvalitete infrastrukture i institucija upravljanja; pokrive-
nost
obuhvaća mjeriteljstvo,standardizaciju, certifikaciju i ispitivanje.
• Nekoliko pokušaja korištenja podataka o odbijanju
trgovine za mjerenje sigurnosti hrane i
šira sanitarna i fitosanitarna izvedba.
Možda najopsežniji od njih UNIDO (2015);
• Performanse sigurnosti hrane Međunarodne organizacije
za stočarstvo alat za procjenu.
Prva aplikacija bila je u zemljama u
subsaharskom Afrika, i to pokazuje znatna obećanja
(Grace et al., 2018). Ali
ona se oslanja na sekundarne podatke, ona samo mjeri kapacitete
upravljanja
sigurnošću hrane u ograničenoj mjeri. Ipak, koristi druge indikatore koji se
odno-
se na fizički, društveni i ljudski kapital - za što bi se trebalo
poboljšati sigurnos ishoda hrane.
Ovo izvještavanje donijelo je nekoliko pristupa za
mjerenje razine upravljanja sigurnošću hrane kapaciteta i usporediti kod zemalja u različitim regijama i sa različiim razinama privrednog ra-zvoja. Nekoliko
ograničenih baza podataka koristi se za prepoznavanje nekih širokih obraza-ca,
dopunjenih literaturnim pregledima veličine kapaciteta za koje nacionalni ili
komparativni podaci nisu općenito dostupni. Rezultati, iako zanimljivi i
sugestivni, nisu od dovoljne važnosti zbog tačnosti podataka za upravljanje sigurnošću hrane kapaciteta i
performansi.
Kapacitet javnih sektora za upravljanje rizicima sigurnosti domaće hrane
Glavni izvor podataka za ovaj izvještaj su rezultati
procjene Svjetske Organizacija za procjenu učinka veterinarstva na temelju
zdravstvene ispravnosti životinja.To je bitno jer su veterinarske službe
normalno odgovorne za sigurnost hrane životinjskog porijekla, tipično
najopasnija hra-na. PVS alat koristi se za procjenu statusa širokog seta
kritičnih kompetencije povezane s na-cionalnim veterinarskim službama.Komponente
procjene odnose se na ljudske, fizičke i finan-cijske resurse; tehnički
autoritet i sposobnost; interakcija sa zainteresiranim stranama; i mjere kojima
se osigurava pristup tržištu. Alat 6. i
najnovija verzija obuhvaća 38 ključnih kompeten-cija. Svjetska organizacija za
zdravlje životinja od zemalja članica zahtijevaju da poduzmu procjene, i u tu svrhu koriste se stručni
timovi. Procjene se često nadopunjuju analizom pra-znina, u kojoj se napredak mjeri
iz ranijih analiza.
Ove procjene uključuju sistem ocjenjivanja za svaku
kompetenciju, u rasponu od 1 (malo ili nimalo kapaciteta) do 5 (vrlo visoka
razina kompetencija ili primjena najbolje međunarodne prakse).
PVS alat je korišten u preko 100 zemalja. Većina procjena
i analize jaza nisu javni dokumenti, i neki imaju vrlo ograničen pristup.
Partneri za razvoj, uključujući i svjetsku Banku, dobivaju se-lektivni pristup
mnogim od tih procjena zbog njihovih uloga u potencijalnom financiranju novih
investicija za jačanje servisnih kapaciteta.
No, još uvijek postoje ograničenja na koje informacije iz
tih procjena mogu se javno objaviti, a to uključuje i određene ocjene
sposobnosti za pojedinačne zemlje. Zbog toga su podaci iz ovog izvještaja zbirni ili grupirani po vrstama zemalja.
Važnost alata PVS za ovo izvještavanje je dvojako. Prvo,
podgrupa od 38 kriterija ocjenjiva-nja je
ili izravno povezana sa sigurnošću hrane životinjskih proizvoda ili je
vjerojatno da će utje-cati na sigurnost hrane.
Ovaj izvještaj
upotrebljava ocjene za 18 kriterija, od kojih su dva povezana sa financiranjem
adekvatnosti (operativno financiranje i
kapitalna ulaganja); 11 povezanih s tehničkim kapacite-tima i regulatornim
funkcijama (tj. s njima povezanim inspekcijama, regulaciju veterinarskih
lijekova, ispitivanje ostataka, identifikaciju i sljedivost životinja i
životinjskih proizvoda, labora-torijska infrastruktura,osiguranje kvalitete,
karantenu, granične kontrole i hitne reakcije);i četiri vezana uz međunarodni
pristup tržištu. Zbog važnosti hrane životinjskog porijekla i učestalosti bolesti koje se prenose hranom na globalnoj
razini u LMICs, ovaj izvještaj pokriva
više speci-jaliziranih dimenzija upravljanja sigurnošću hrane što je
relevantno.
Ocjene PVS-a dobivene su za 93 zemlje u kojima su te
procjene i analize jaza obavljene od 2010. godine. Od 93 nji 20 obuhvatilo je zemlje
s niskim prihodima, 35 zemalja s nižim sred-njim prihodima, 39 zemlje sa srednjim dohodkom i devet zemalja s visokim dohotkom. Ovaj izvještaj usredotočuje se na LMICs.
Tablica :1. Ističe ocjene u PVS procjenama za
adekvatnost javne potrošnje na nacionalne veterinarske službe za operativno
financiranje i kapitalna investicija. Za jednostavnost, ocjene 3, 4 i 5
označavaju odgovarajuće financiranje; ocjene od 1 ili 2 označavaju
neodgovarajuće fi-nanciranje.Ipak, nedostatak odgovarajućeg
financiranja zasigurno će se pretvoriti u probleme za isporuku regulatornih i
tehničkih usluga. Nisko operativno financiranje ograničava mobilnost
veterinarskog i inspekcijskog osoblja i njihovu sposobnost da obavljati
funkcije, dok niska in-vesticija može dovesti do rušenja ili antiquated core
infrastrukture. Procijenjena situacija je vrlo ozbiljna. Javnost financiranje
nije dovoljna za većinu LMIC zemalja.
Samo u 15 od 84 LMICs su sredstva za operacije i kapitalna ulaganja adekvatna.
Situacija je mnogo bolja me-đu zemljama srednjeg dohotka (više od trećine) imaju
odgovarajuća sredstva) nego među srednjim i zemljom niže srednjim prihodom.
Tabela 1 : Adekvatnost financijskih sredstava za nacionalne veterinarske službe
Grafik:3 sažima učestalost adekvatnih ocjena za 13 pokazatelja
za različite kategorije LMICs. Nisu uključeni rezultati za zemalje sa visokom
prihodima, gdje su ocjene za sve visoke, osim gdje kapacitet nije
relevantan s obzirom na neku dimenziju poljoprivrede zemlje ili sistem hra-ne.
Opet, odgovarajući kapacitet je onaj u kojem je ocjena 3, 4 ili 5. Široka slika ukazuje na znatno
manje ulaganja u kapacitete, posebno u zemljama s niskim i nižim srednjim
prihodima.
Na primjer:
• Preko većine LMIC-a, kapaciteta za nadzor nad bolestima
i sigurnosti hrane,proizvodnje i
inspekcije objekata, vrlo su niski. To čini
procjenu rizika problematičan i znači da upravljanje
rizicima nije lako poduzeti.
• Sistemi sljedivosti za životinje i životinjske
proizvode koji su važni za kontrolu bolesti i sis-
teme upravljanja sigurnošću hrane kod zemalja sa visokim prihodima
, praktički su odsutni u
LMIC-ovima.
• Nešto veći udio LMIC-ova imaju u adekvatnosti laboratorijske infrastrukture, ali sistemi
osi-
guranja kvalitete u laboratoriju općenito su slabi.
• Veći udio zemalja s višim srednjim dohotkom imaju
adekvatne kapacitete u većini funkci-
onalnih područja koja se ovdje razmatraju.
Ali većina zemalja sa srednjim prihodima imaju
snažnu sposobnost samo za manji
broj funkcija.
Grafik 3 : Indikacije nedovoljnih investicija u kapacitet sigurnosti hrane životinjskog porijekla
Ocjene za kapacitete relevantne za upravljanje sigurnošću
hrane za životinje i životinjske pro-izvode sakupljaju se kako bi razvili
jednostavni indeks kapaciteta sigurnosti hrane vezan za životinje.Grafik:4 pokazuje usporedne rezultate za zemlje i regije. Nekoliko usporedbi
se može vidjeti. Najveći kapaciteti imaju tendenciju da budu grupirani među
latinskim zemljama Ameri-ke, od kojih su neki glavni izvoznici proizvoda
životinjskog porijekla. Za ove zemlje, tržišna po-zicija nesumnjivo je bila
glavni pokretač investicija u veterinarskoj kontroli i sigurnosti hrane. Sigurnost hrane životinjskih
proizvoda je također općenito jača među
zemljama Sjeverne Afrike,Bliskog Istoka i Istočne Evrope, bilo iz njihove
postojeće pozicije ili težnje za trgovin-skim odnosima s Evropskom unijom (EU) ili Ruskom
Federacijom, ili zbog važnosti komerci-jalne stočarske proizvodnje u tim
zemljama. Svojstva kapaciteta znatno variraju za Aziju i subsaharsku Afriku, s nekim boljim outlierima (na primjer, Bocvana, Malezija, Južna Afrika,
Tajland i Uganda); ali mnoge druge zemlje u tim regijama imaju relativno niske
kapacitete.
Sposobnost upravljanja rizicima sigurnosti hrane
povezanih s proizvodima životinjskog pori-jekla treba razmotriti u vezi s
potrebom da se to zaista želi. Stočarstvo i proizvodi životinj-skoga porijekla od
vitalne su važnosti za poljoprivredu nekih zemalja. Važnost životinjskih
proizvoda u prehrani također varira.
Neke zemlje su istaknute ili su barem manji izvoznici stoke i životinjskih
proizvoda, dok druge nisu. Zemlje izvoznice imaju tendenciju da imaju više i naprednije
kapacitete za nadzor vanjske trgovine životinjskim proizvodima, ali to može da
i ne prelazi na poboljšanje upravljanja rizici-ma za ove proizvode na
domaćem tržišta. Demografski elementi, kao što je razina urbaniza-cije, mogu uticati
na potrebu efikasnog upravljanja sigurnošću hrane, s obzirom na utjecaj duljine
kanala distribucije životinjskih proizvoda ili veća mogućnost prijenosa bolesti u gusto naseljenim područjima.
Grafik 4 : Indeks kapaciteta sigurnosti hrane vezan uz proizvode životinjskog porijekla po zemljama i regijama
Grafik:5 prikazuje indeks kapaciteta za sigurnu hranu
povezan s proizvodima životinjskog po-rijekla prema indeksu potreba upravljanja
sigurnošću hrane za zemlje za koji su podaci dos-tupni. Zemlje u gornjem desnom
kvadrantu imaju velike kapacitete potreba i visokokvalitetne kapacitete. Oni u
donjem lijevom kvadrantu imaju niski kapacitet s obzirom na njihovu
pre-hrambenu, poljoprivrednu i demografsku strukturu.Zemlje u donjem desnom kvadrantu imaju velike
kapacitete u odnosu na kapacitet i posljedično su one od najveće brige.To je odnos između potrebe i kapaciteta
koji bi trebali utjecati na ishod sigurnosti hrane.
Grafik 5 : Indeks kapaciteta za sigurnost hrane povezan s proizvodima životinjskog porijekla u odnosu na potrebnu sposobnost upravljanja sigurnošću hrane po prihodnoj grupi
Grafik:6 rangira zemlje prema njihovom očitom "jazu u kapacitetu" u upravljanju životinjskom
hranom - tj. jaz između potreba i kapaciteta kao što pokazuje relativni položaj
dva indeksa. Većina zemlje posebno s visokim nedostacima su zemlje srednjeg
dohotka. Najveći nedosta-ci čini se da su za Mauritaniju, Mongoliju i Nikaragvu.
Zemlje koje imaju više odgovarajućeg kapaciteta ili su one s vrlo kvalitetnom
hranom za životinje u sistemu upravljanja sigurnošću (na primjer, Argentina,
Islamska Republika Iran i Tajland) ili one koji još ne zahtijevaju jak
ka-pacitet zbog svog položaju na putu poljoprivredne i prehrambene
transformacije.
Grafik 6:Jaz između potrebe i kapaciteta sigurnosti hrane za životinje za zemlje prema prihodu
Više faktora pridonosi razvoju FBD-u od hrane na bazi proizvoda životinjskog porijekla. Između loših uslova i prakse tu je i loša praksa na farmama,
neprimjereno upravljane vete-rinarskim ljekovima, nesreće sa životinjama tokom
prevoza, povećano klanje u objektima i neprimjerene metode klanja, te kontamininacija mesa tokom skladištenja i distribucije. Slab kapaciteti za
regulaciju i isporuku tehničkih usluge podrške nesumnjivo pogoršavaju ukupnu sliku.
Sve ostalo je jednako,zemlje s odgovarajućom razinom
kapacitet upravljanja sigurnošću hrane vjerojatno imaju nižu incidenciju FBD-a.
Testiranje ovih pretpostavke, teret FBD koji se može pripisati hrani životinjskog
porijekla, kako se procjenjuje od strane referentne grupe za epide-miologiju
opterećenja poremećaja hrane, ispituje se u odnosu na kapacitet sigurnosti
hrane za životinje koji se odnosi za indeks za životinje. Zemlje s višom
vrijednošću indeksa imaju niži te-ret FBD. Za pojedine
elemente indeksa, kapaciteti za inspekciju i regulacija veterinarskih lije-kova
i ispitivanja ostataka imaju najjače negativnu korelaciju s teretom FBD-a od životinja,
la-boratorijska infrastruktura je element sposobnosti za sigurnost hrane na životinjama
to je naj-manje usko povezano s teretom FBD-a od životinja.
Posebno vrijedan nalaz je ogromna razlika među zemljama s niskim i nižim srednjim dohotkom u prividnom teretu FBD između zemljama koje nisu
adekvatno financirale svoje veterinarske usluge.
Samo sedam od 55 niskog ili
nižeg srednjeg dohotka zemlje u uzorku ocijenjene su u Svjet-skoj organizaciji
za Zdravlje životinja PVS procjene kao pružanje odgovarajućih operativnih
sredstava za svoje veterinarske usluge. Za sedam zemalja, prosječna invalidnost
prilagođena životni vijek (DALY) tereta FBD iz hrane životinjskog podrijetla je
192
Tabela 2 :Prosječna izvor životinjske hrane DALY teret po kategoriji zemlje i adekvatnosti financiranja
Grafik:7 prikazuje raznoliki obrazac procijenjenih FBD
DALY od izvora hrane životinjskog
porijekla među nekoliko afričkih subsaharskih zemalja. Zemlje su podijeljeni
između onih s odgovarajućim i neadekvatnim razinama operativnog financiranje
veterinarske službe. Prosjeci za prve su gubitak od 208 DALY na 100.000
stanovnika; za druge, prosjek je 569. Za indika-tivnu zemlju od 20 milijona
ljudi koji imaju bruto nacionalni dohodak od 2.000 USD po glavi stanovnika s
odgovarajućim sredstvima, godišnji gubitak produktivnosti je 83,2 milijuna
USD.
Gubitak neadekvatnog financiranja pomoću iste mjere iznosit će 227,6
milijona američkih dolara. Za Nigeriju, veliku zemlju, razlika između
adekvatnog i neadekvatnog financiranja pod-razumijeva gubitak produktivnosti 749
milijona USD, a ne 2,05 milijardi USD. Isto tako, ade-kvatno ulaganje u
veterinarsku službu, zemlja u kojoj bi Etiopija imala teret 415 milijona USD, a
ne 1,1 milijardi USD. Ovi rezultati pružaju uvjerljiv dokaz da umjerene razine
ulaganja u po-boljšanje upravljanja sigurnošću hrane i kapaciteta - i posebno za
FBD od životinja - može imati značajnu javnozdravstvenu i ekonomsku korist.
Grafik 7:Bolesti koje se mogu pripisati namirnicima životinjskog porijekla među zemljama u sub-saharskoj Africi sa odgovarajućim finansiranjima u odnosu na odgovarajuće veterinarstvo
Alternative za javno poboljšanje
Budući da javni kapaciteti za upravljanje sigurnošću
hrane obično nisu adekvatni u LMIC, interes raste u alternativnim pristupima
propisa koji predviđaju novi odnos između
privatnog sektora kao "reguliranog" i vlade kao
"regulatora". Dakle, suregulatorni pristupi i drugi javno-privatni
oblici vide se da partnerstva pružaju mogućnosti za postizanje veće efikasnosti
u up-ravljanju sigurnošću hrane kroz usvajanje pristupa koji su praktični i više
odgovaraju raspolo-živim resursima, prevladavajućim kapacitetima i poticajima (Martinez
et al., 2007; Narrod i sur., 2009).
Za alternative regulacije, javni sektor može
podržati razvoj i primjenu dobrovoljnih kodeksa prakse ili privatnih standarda,pružiti
informacije tvrtkama i potrošačima o upravljanju rizicima i potaknuti tržišne
poticaje za bolje upravljanje rizikom. Regulatorni pristupi mogu biti
fleksibilniji kako bi se omogućilo tvrtkama da se pridržavaju na način koji je efikasniji.
Inicijative za ovo uključuju inpute industrije na oblikovanje regulatornih
standarda, fleksibilnost u primjeni i pro-vedbi procesa, standardima i saradnji
na području provedbe zakona.
Zbog slabe regulatorne sposobnosti mnogih LMICs, posebno low – and zemlje
s nižim sred-njim prihodima, značajan interes raste u ulozi su-regulatornog pristupa i drugim oblicima
jav-no-privatnog partnerstva za sigurnost hrane. Ti pristupi pružaju prilike za
neutralizaciju slabosti u javne sisteme u propagiranju i provođenju propisa
o sigurnosti hrane privatnih poticaja za si-gurnu hranu. Međutim, to se u
velikoj mjeri suprotstavlja strogosti regulatorne funkcije vlasti
u LMIC-ima i zahtijevat će značajan kulturu pomak ka regulatornim agencijama i
njihovim osob-ljem.
Važno je da usvajanje koregulatornih pristupa, to ne
znači za vlade, jednostavno se povucite
i pustite da poljoprivredno-prehrambena tržišta funkcioniraju bez razlike.
Potreban je aktivan angažman između javnog i privatnog
sektora i eksplicitno prepoznavanje gdje privatni mehanizmi upravljaju
sigurnošću hrane ili ne provođenja zakona gdje privatni me-hanizmi sigurnosti
hrane su previše slabi ili tržišni poticaji za tvrtke za nadogradnju nedostaju
u razvoju upravljanja sigurnošću hrane. Pravni pristupi također zahtijevaju
sposobnosti unutar preduzeća i preko sektora, uključujući i sposobnost i
spremnost aktera lanca vrijednosti kako
bi koordinirali svoje aktivnosti za upravljanje sigurnošću hrane. U nastajućim i ubrzanim razvi-jajućim sektorima i u neformalnom sektoru, malo je vjerojatno
da će uslovi biti pogodni za ovaj pristup.
U industrijskim zemljama, tržišta za hranu nastala su na
temelju sigurnosti hrane, bilo putem brenda hrane (na primjer, mnoge robne marke
trgovaca se prodaju na temelju njihove sigur-nosti i kvalitete) i naljepnice
vezane uz sisteme certificiranja s dobrovoljnim javnim ili privatnim
standardima, osobito potonjem. U principu,tržišne inicijative mogu ponuditi
potencijal za priva-tno upravljanje sigurnosti hrane u LMIC, ali ove zemlje
suočavaju s različitim ograničenjima koja su vjerojatne da će ograničiti
njihovu ulogu u praksi.
Poticaji na tržištu temeljeni na poštivanju dobrovoljnih standarda sigurnosti hrane jako se os-lanjaju na potrošačku potražnju za
certificiranom hranom. To je dokaz da
potrošači u LMIC-u nisu u mogućnosti ili ne žele platiti za hranu zbog nedostatka svijesti ili lošeg
razumijevanja onoga što certifikaciju predstavlja.Yin et al. (2010) su otkrili
da je niska svijest o organskoj hrani jedan od glavnih razloga za nedostatak
potrošačke potražnje za tim proizvodima u Kini. Istraživanje provedeno u
urbanim središtima južnog Vijetnama otkrilo je poznavanje potrošača s
certifikatima kvalitete hrane što je išlo ruku pod ruku s višim razinama prihoda
i obrazova-nja, kod mlađe dobi i povećanom kupovinom u supermarketima.
Sveukupno, ova studija je po-kazala da ispitanici nisu bili upoznati s vodećim
oznakama hrane; na primjer, ispod 10 posto, čuli za VietGAP ili GLOBALG.A.P.
(Nguyen i sur., 2017).
Potrošači u LMIC variraju u razini povjerenja koje imaju
u oznakama povezanim uz sigurnost hrane. Literatura o certificiranoj hrani u
Kini pokazuje općenito nisku razine povjerenja u ove oznake (Liu, Pieniak i
Verbeke 2013). Jin i Zhao (2008) utvrdili su da su mnogi kineski potro-šači koji
bi bili spremni platiti više za hranu sa sigurnosnim garancijama nisu imali dovoljno povjerenja u kinesku
"zelenu" i "organsku hranu" kako bi platili više premije za
ove namirnice.
Ovo nepovjerenje dijelom se odnosi na programe certificiranja
koji rijetko daju stvarne dokaze o tome da je hrana sigurnija (niža razina
ostataka pesticida, teških metala i patogena, na pri-mjer).To odražava
činjenicu da je statistički značajno uzorkovanje i testiranje certificiranih
pro-izvoda gotovo nikada nije provedeno u Kini ili drugih LMICs.
Dokazi pokazuju da su potrošači osjetljivi na aktere koji
stoje iza sigurnosne oznake hrane. Istraživanja pokazuju da potrošači uglavnom
prihvaćaju ove oznake ako je pouzdana je zemlja porijekla, bez obzira na to
jesu li države stvarno sigurne ili ne.
Na primjer, Wu et al. (2014.) utvrdio je da su da kineski potrošači bili voljni platiti veće
premi-je za mliječnu formulu proizvedenu
u Kini, ali da je ovjerena od strane američke ili evropske sheme organskog
certificiranja, a ne a Kineske. Dokazi pokazuju da se kineski potrošači više
pouzdaju u vladine mjere sigurnosti hrane kod privatnih sistema certifikacije iz civilnog društva (Zhang et
al., 2016). Studija u Indoneziji otkrila je da je 60 posto potrošači
preferiraju certifi-kat organske hrane kojeg bi nadgledala centralna administracija (Maghraby i sur.,
2013).
Dostupnost certificiranih proizvoda u LMIC-ima može biti
značajan ograničavajući faktor, ka-ko u
pogledu sposobnosti potrošača da kupuju te proizvode i njihovo poznavanje i izloženost
njima. U mnogim LMICs, certificirani proizvodi uglavnom se distribuiraju preko
supermarketa i rijetko su dostupni u tradicionalnom tržištu i lokalnim trgovinama.
To je uočeno u Kini (Li 2007; Qing i sur. 2006; Tang Li i Jiang 2010), Ruska
Federacija (Bruschi et al. 2015) i Tajland (Wongprawmas i Canavari 2017).
U mnogim slučajevima, naljepnice su specifični za
pojedinačne distribucijske kanale. Na Taj-landu, na primjer,Privatna oznaka
Carrefour Quality Line nalazi se samo u supermarketima Carrefour, dok je
oznaka Gradske etikete čiste hrane specifična za tradicionalna tržišta u Bangkoku
(Schipmann i Qaim 2011).
Iako postoje tržišne niše za namirnice certificirane
dobrovoljnim standardima sigurnosti hrane usmjerene na bogate potrošače u
urbanim područjima LMIC-a, vjerojatno je mali obim tih inicijativa na
neformalnim tržištima siromašnih i ruralnih područja.
Dakle, nastojanja su da promoviraju certificiranu hranu u segment tržišta hrane u one s višim i nižim standardima sigurnosti
hrane. Ovo je osobito tamo gdje su javni regulatorni sistemi sla-bi.
Takve
akcije mogu dodatno potkopati sigurnost hrane na tržištima siromašnih kao što
je stan-dardna hrana preusmjerena s tržišta u kojem potrošači zahtijevaju veće
standarde sigurnosti hrane. To bi se moglo dogoditi s kontaminantima nad kojima
proizvođači imaju ograničenu sposobnost kontrole
u kontekst tradicionalnih proizvodnih tehnologija i gdje su kontrole sku-pe.
U tim slučajevima, može biti poticaj da se hrana jednostavno sortira i za proizvode
koji se preusmjeravaju u tržišta s niskim prihodima. To najbolje djeluje
kada dovodi do opšteg pobolj-šanja u upravljanju sigurnošću hrane i smanjenju
rizika, a ne samo u segmentaciji tržišta viso-kih i low-risk hrana.
Javni sektor može igrati vitalnu ulogu u uspostavi i
održavanju privatnih mehanizama upravlja-nja sigurnosti hrane u LMIC-ima na
četiri glavna načina.
Prvi,javna infrastruktura bitna je za nadogradnju
kapaciteta za upravljanje sigurnošću hrane
(primjerice, pouzdano snadbjevanje električnom energijom
i tekućom vodom). Ili javna infras-truktura može biti nedostatna od strane
privatnog sektora, posebno kada potražnja je u razvoju (na primjer,
laboratorijska oprema) i za koje postoje značajni elementi javnog dobra (na
primjer, čišćenje okoliša od kontaminanata) .
Drugo, javni nadzor može biti
neophodan kako bi se spriječili potrošači od pogrešno prodanih proizvoda koji
su lažno označeni kao ovjereni; ovo snažno odražava vjerodostojnost prirode
mnogih aspekata sigurnosti hrane.
Treće, može biti malo poticaja ili može biti
previše skupo za privatni sektor za potporu pove-ćanju kapaciteta za upravljanje
sigurnošću hrane za više osjetljivih lanaca vrijednosti; na prim-jer,mali
poljoprivrednici i mala preduzeća. Budući da su ti akteri važni za postizanje
održivih ciljeva razvoja, vlade imaju važnu ulogu u osposobljavanju,stvaranje
kolektivne akcije za male poljoprivrednike i preduzeća, i pružanje skladišnog
prostora.
I četvrto, javni sektor može igrati ključnu ulogu u smanjenju rizike i troškova povezanih s po-četnim
privatnim inicijativama kako bi se poboljšala sigurnost hrane (na primjer,
putem javne nabave certificirane hrane). Javni sektor također može pružiti
funkciju okupljanja za kolektivnu akciju poduzetnika, dati izravnu financijsku
potporu i širenje informacija koje daju vjerodostoj-nost nastojanja poslovnih
subjekata da komuniciraju o prednostima sigurnosti hrane svojih proizvoda.
Prihvataju se primjeri privatnih inicijativa usmjerenih
na povećanje sigurnosti hrane usmjerenih na domaća tržišta u LMICs. U nekim
slučajevima oni su uglavnom vođeni privatnim sektorom; a u drugima oni su dio
javno-privatnog partnerstva koje se razlikuju u stepenu odnosa između javnosti i privatnog
sektora. Na primjer, u Keniji, ispitivanje sposobnosti na Aflatoxina za Isto-čnu i Centralnu Afriku je
privatna potvrda koja odobrava protokole za testiranje mlinara i tes-tovi
slučajno odabranih dvostrukih uzoraka. Još jedan primjer koji se odnosi na
poboljšanje kontrole aflatoksina je pilot projekt u Nigeriji koji promovira
usvajanje nove tehnologiju kontrole aflatoksina kroz javnu potporu cjenovne
premije na domaćim tržištima za komercijalnu hranu (IITA 2013). Također je
privatni sektor uključeni u prilagodbu međunarodnih privatnih standar-da na uslove
na lokalnom tržištu i osposobljavanje dobavljača za postizanje sukladnosti. Prim-jeri uključuju lokalne GAP programe za proizvođače koji prodaju na tržištu koja promoviraju GLOBALG.A.P. i Global Markets Program Global Food Safety
Initiative za male proizvođa-če,koja pruža definirane puteve za napredovanje u
upravljanju sigurnošću hrane.
Ali što o obimu i ograničenjima tržišnih pristupa za poboljšanje
sigurnosti hrane na neformal-nim tržištima ili u okolnostima gdje ta tržišta i
dalje predstavljaju većinu udjela proizvoda na tržištu?
Obim za tržišne pristupe za poboljšanje sigurnosti hrane na neformalnom tržišta
su u konte-kstu specifična i treba ih pažljivo prilagoditi kako bi odgovarali određenom
sistemu hrane. Poticaji za promjenu
ponašanja, koji su ključni za dugoročnu održivost, također je teško
gene-ralizirati. U Keniji, gdje je pristup prvi put razvijen za sektor mlijeka,
neformalni su trgovci bili ti koji su bili skloni poduprijeti vlasti, a glavna je motivacija za obuku bila da bi dobili certifikat od njih (Kaitibie et al. 2010).Nasuprot tome, trgovci su bili motivirani dobrim
publicitetom koji su dobili nakon te obuke i prilika za ulazak u
dijalog s vladinom regulacijom mlijeka (umjesto da ih smatramo smetnjama). U nijedan
od tri vrednovana pilot projekta u Indiji, Keniji i Nigeriji nisu mogli obučeni trgovci naplatiti premiju za prodaju
kvalitetnijih proizvoda, što je bilo u po-četku obećavajući poticaj.
Potvrđivanje efikasnosti malih proizvođača u sigurnost hrane
Mogućnost učestovanja malih proizvođača u LMIC-sima u lancima vrijednosti
na pretežno izvoznim tržištima za veću vrijednost i diferenciranu
poljoprivrednu proizvodnju se prepoznaju kao vitalna priliku za
unapređenje i širenje poljoprivrednih prihoda i generiranje ruralnog
zap-ošljavanja. Ipak, zabrinutost je raširena da te mogućnosti nestanu jer mali
poljoprivrednici nemaju tehničke sposobnosti i financijska sredstava za zadovoljavanje regulatornih
zahtjeva koji se razvijaju od privatnih standarda, posebno za sigurnost hrane.
Čak tamo gdje je mali poljoprivrednici imaju prednosti u proizvodnji od
većih proizvođača može se nadvladati poten-cijalno visokim transakcijskim
troškovima povezanim s njima kod olakšavanje, praćenje i po-tvrđivanje
usklađenosti s tim standardima. Također su zabrinuti da napori u LMIC-ima za
na-dogradnju upravljanja sigurnošću hrane i kapaciteta za hranu visoke vrijednosti, bilo za izvoz ili
domaće tržište su štetni za živote siromašnih poljoprivrednika, a time i za
postizanje ciljeva održivog razvitka.
Zabrinutost zbog mogućnosti da se mali izvoznici isključe
iz lanca izvoza vrijednosti dominiraju u literaturi početkom 2000-ih i
pridonijeli su razvoju vala programa pomoći, posebno u sub-sahari.
U novije vrijeme, prepoznato je da proces uključivanja
osim poljoprivrednika,malih vlasnika, posebno u kontekstu strogih standarda
sigurnosti hrane, više je nijansirano. Na primjer, pret-postavljena dihotomija
između tržišta niskih i visokih vrijednosti predstavljaju pretjerano
jedno-stavnu sliku tržišta izborom dostupnim za male proizvođače. U stvarnosti, kontinuitet
alterna-tivi lancu snadbjevanja postoji s različitim razinama strogosti i
specifičnosti domaćih kupaca. Dakle, postoji progresivno poboljšanje metoda pomoću kojih se
sigurnost procjenjuje i pruža prehrambenim
proizvodima. Najviše zabrinutosti oko isključivanje
malih poljoprivrednika us-mjereno je na jedan tržišni segment, što je često zastupljeno u literaturi od strane GLOBALG.A.P. zahtjeva za certificiranje za izvoz i za domaće vrhunske supermarkete.
Dva elementa uglavnom objašnjavaju uspjeh ili ne
intervencije za jačanje pristupa malih vlasnika u lancima vrijednosti u
kontekstu strožih standarda sigurnosti hrane.
Prvi je stepen
nadogradnje i promjene koje zahtijevaju mali poljoprivrednici
u kontekstu pre-vladavajućih praksi i sposobnosti poljoprivrednika, pružatelja
usluga i robnih kupaca. Nadogradnje uključujući tehničko učenje,
institucionalnu koordinaciju i povećanu evidenciju (Jaffee, Henson i Diaz Rios
2011). Ali radikalnih pomaka koji uključuju skupe investicije i izlažu male
poljoprivrednike na mnogo više razine tržišnog rizika rijetko su uspješni ili
održivi.
Drugi element je snaga i sposobnosti vodećih tvrtki koje
se bave izravno s malim proizvođači-ma - i to je ključno za uspjeh. Ako su te tvrtke
dobro vođene i dobro kapacitirane sa ljud-stvom imaju konkurentnu poziciju
unutar domaćeg ili međunarodnog tržišta, vjerojatnije je da će intervencije
postati jaka i trajna za pridobivanje
farmi malih vlasnika za nadogradnju (Jaffee, Henson i Diaz Rios, 2011). Doista,
vodeće tvrtke imaju tendenciju da potiču usvajanje poboljšanih standarda malih poljoprivrednika
kroz zahtjeve i od njihovih savjetodavnih sistema nadzora. Obrnuto, programi
koji pokušavaju zaobići vodeće tvrtke i preferirati slabije preduze-će i uz to loše
organizirani mali poljoprivrednici, nemaju dobre izglede.
Različite tržišne institucije razvile su se u kontekstu
strožih standarda sigurnosnih hrane za
prevladavanje transakcijskih troškova s kojima se suočavaju mali poljoprivrednici.
Učestvovanje malih vlasnika u proizvodnji, a posebno
proizvodi-koji uključuju kreditne linije prije nego što su proizvođači obučeni i intenzivno praćenje, primjenjeno je kako bi se olakšalo usklađivanje u Zimbabve
(Henson, Masakure i Boselie 2005), Kenija (Okello i Swinton 2007), Peruu
(Lemeilleur 2013) i Senegalu (Maertens i Swinnen 2009). U Keniji i Indiji,
poljoprivre-dnici igraju važnu ulogu u olakšavanju usklađenosti pružanjem
proširenja i nadzora grupe (Roy i Thorat 2008, Okello i Swinton 2007). Izravni
izvor koji pruža praćenje sukladnosti od kupaca također može igrati važnu
ulogu, kao što je pronašao Ding et al. (2015) za kineske proizvo-đače voća i
povrća koji snadbjevaju supermarkete.
Dijeljenja troškova od strane izvoznika i javnih agencija olakšali su
udovoljavanje poljoprivrednicima u nekoliko zemalja (Kersting i Wollni 2012;
Handschuch, Wollni i Villalobos 2013;Leimeilleur 2013; Subervie i Vagneron
2013; Henson Masakure, Cranfield 2011). U Tajlandu, izvoznici i donatori
plaćaju više od 90% svih troškova GLOBALG.A.P. (Kersting i Wollni 2012) .
Stanje kapaciteta za upravljanje rizicima sigurnosti hrane
Primjena strožih zahtjeva za sigurnost hrane,kroz
regulatorne reforme i privatne standarde, briga je za mnoge LMIC-ove. Ali tamo je
malo dokaza da je ovaj trend negativno utjecao na izvoz agro-hrane.
Doista, mnogi LMIC-ovi zabilježili su impresivan rast
izvoza poljoprivredno- prehrambenih pro-izvoda,s ukupnim izvozom hrane iz ovih
zemalja koje su se povećale od 113 milijardi USD 2001 do 475 milijardi USD u
2016. To je uključivalo četverostruki porast (na razinu od 220 milijardi USD)
u LMIC u izvozu visoko vrijedne hrane koja je više hranjiva,uključujući ribu,
pro-izvode životinjskog porijekla, svježe voće i povrće, začine i oraha (Grafik:8).
LMIC izvoz visoko vrijedne hrane dominira u zemljama sa
srednjim dohotkom, što čini oko 69 posto od ukupnog broja njihovog izvoza u 2016.
godini.
Dvadeset osam posto izvoza visoko vrijedne hrane bilo
je iz zemalja niže srednjeg dohotka i 2 posto bili su od onih s niskim prihodima.
Dok izvoz od zemalja s niskim prihodima je rastao na 8,6 posto godišnje u razdoblju od 2001. do
2016. godine u vrijednosti manjoj od 5 milijardi USD, a uglavnom se sastojao od proizvode za specifična tržišta.
Mnoge zemlje LMIC-a učestvuju u rastućoj trgovini visoke
vrijednosti hrana, iako 10-15 zema-lja čine najveći dio ove ekspanzije. Godine
2016.,deset najvećih izvoznika LMIC-a činilo je 66 posto ukupne vrijednosti
hrane visoke vrijednosti , u usporedbi s
59 posto u 2001. Top 5 (Brazil, Kina, Indija, Meksiku i Tajlandu) čine 46
posto, u usporedbi s 40 posto
Od prvih 10 izvoznika u 2016 također su među
vodećim u 2001; Novi je igrač bio Vijetnam (Grafik:8).
Grafik 8 : LMIC izvoz hrane visoke vrijednosti po grupi proizvoda,2001-16
Grafik 9 : Izvoz visoko vrijedne LMIC hrane po prihodima,po grupama,2001-16
Trgovina pojedinačnim kategorijama hrane visoke
vrijednosti je obično više koncentrirana ne-go hrana visoke vrijednosti u agregatu. Na
primjer,10 najvećih Izvoznika LMIC svježeg povrća čine 78 posto LMIC izvoza
hrane visoke vrijednosti, s dvije zemlje, Meksikom i Kinom, Top 10 zemalja
također je činilo 84 posto Izvoza LMIC začina. Izvoz mesa je još
koncentrira-niji, top 10 izvoznika koji čine 91 posto ukupnog broja, s time da
su dvije trećine toga iz Brazila i In-
dije
Tabela 3 :Područje GLOBALG.A.P. certificirana proizvodnja voća i povrća po regijama i grupama, 2010.do 2017. godine
Proxy pokazatelji mogu se koristiti za prikazivanje
statusa hrane vezane uz sposobnosti trgo-vine za upravljanje sigurnošću u LMICs.
Ovi pokazatelji, od kojih su tri ovdje sugeriraju da su postignuti znatni
napredci u kapacitetu u posljednjih nekoliko godina, ali one su koncentrirane
među malim brojem većih iz dohodka srednje ekonomije.
Prvi se odnosi na usvajanje GAP-ova. Tablica:4
prikazuje područje od GLOBALG.A.P.-potvr-đene proizvodnje voća i povrća.
Globalno, rast je impresivan u certificiranim područjima od 2010, uglavnom zbog
privatnog sektora i razvoja tržišnih zahtjeva u industrijskim zemljama, osobito
u EU. Najveća ekspanzija u certificiranom području bila je kod zemalja sa
visokom prihodom . Ovjerena površina u LMICs povećana s 700.000 hektara u 2010 na
1,86 milijona hektara u 2017. godini. Veći dio tog rasta bio je u kod zemalja
gornjeg srednjeg dohotka , prvenstveno u
Latinskoj Americi i na Karibima, ali i u Kini, Filipinima i Južnoj Africi.
Među LMICs, 15 zemalja čine 89 posto područja proizvodnje voća i
povrća certificiranog kao GLOBALG.A.P. (Tablica:4). Te zemlje čine
59 posto izvoza svježeg voća i povrća iz LMIC-a, ali su i činili više od 80
posto trgovine LMIC usmjerene na zemlje s visokim prihodima.
Tablica 4: GLOBALG.A.P. certifikat za voće i povrće u LMICs,2017
Ovo je indikativno i sa daleko većom važnosti GLOBALG.A.P.
potvrda za izvoz hrane u zemlje s visokim prihodima.
Druga proksična mjera za trgovinsku sposobnost
upravljanja sigurnošću hrane je usvajanje certificiranih ekoloških sistema proizvodnje. Uspješno korišteni ti sistemi su
pokazatelj spo-sobnosti usvajanja procesnih kontrola i povezanih certificiranjem,
koje zahtijeva sofisticirano upravljanje i dobro razvijeno praćenje i vođenje
evidencije kroz lanac snadbjevanja. Organska potvrda dobar je pokazatelj
rastućeg kapaciteta za upravljanje kvalitetom i sigurnošću čak i iako se ne
odnosi na sigurnost hrane.
Za voće, povrće, žitarice i mahunarke, većina certificiranih organsko
područje je u zemljama s visokim i visokim srednjim dohotkom. Za uljarice,
orašaste plodove i usjeve, u državama s ni-skim i nižim srednjim
prihodima uzimaju u obzir veći dio certificiranog područja.
Za orase i usjeve, zemlje s niskim prihodima imaju preko 500.000 hektara pod ekološkom proizvodnjom,što odgovara više od 15 posto ukupnog zemljišta za ove usjeve.
Za orase i usjeve, zemlje s niskim prihodima imaju preko 500.000 hektara pod ekološkom proizvodnjom,što odgovara više od 15 posto ukupnog zemljišta za ove usjeve.
Za proizvodnju voća i povrća Meksiko i Kina čine 57 posto
od ukupnog područja pod ekološ-kim certifikatom u LMICs. Arapska
Republika Egipat i Turska čine daljnje rezultate za 12 posto.
Više od 11 posto Meksika ukupno je zabilježeno za područje voća
i povrća te je organski ovjereno. Ostale zemlje s visokim udjelom su Bugarskoj i
Dominikanska Republika.
Treća proxy mjera za trgovinsku sposobnost upravljanja
sigurnošću hrane u LMICs se odnosi na broj preduzeća i objekata za preradu
hrane koji su
Tabela 5 :Tvrtke iz LMIC-a registrovanje u SAD-u kod Američke agencije za hranu i ljekove,januar 2018
Za širok raspon prehrambenih proizvoda životinjskog
porijekla u EU,objekti prerade moraju biti pregledani i odobreni za izvoz od
strane priznatog nadležnog tijela u zemlji porijekla. Ti sadržaji moraju
imati higijenske standarde koji su jednaki EU.Skoro je odobreno 1.900 obje-kata za preradu u 28 zemalja
srednjeg dohotka za izvoz u EU 2018. Gotovo sve zemlje sre-dnjeg dohotka imaju objekte za preradu ribe odobreni EU, s gotovo 2.100 odobrenih objeka-ta.
Samo osam zemalja s niskim prihodima ima odobrenje za
preradu ribe za izvoz u EU, ali njihov omjer odobrenih objekata prema
vrijednosti izvoza je veći nego za sve ostale zemlje dohodovne grupe.
Impresivna izvedba izvoza LMIC hrane od 2000, osobito za
hranu visoke vrijednosti, svjedoči o napretku koji je napravljen ne samo u
proizvodnji kapaciteta i efikasnosti, ali i nadogradnji kapaciteta za
upravljanje sigurnošću hrane.
Mnogi LMIC-ovi su poduzeli administrativne reforme i
povećala ulaganja u javnom i privatnom sektoru kako bi se olakšao pristup
tržištu i reagirao na promjene u zahtjevima sigurnosti hra-ne na izvoznim
tržištima.Ove investicije u nekim slučajevima su strateške kao dio
napora za uspostavljanje ili poboljšanje izvoza za tvrtke ili sektore. U mnogim
slučajevima, međutim, ta ulaganja su stimulirana akutnim problemima sigurnosti
hrane, uključujući i privremena ograni-čenja u trgovini, ocjenama inspekcija , posjetama regulatora trgovinskih
partnera, i značajan broj graničnih odbijanja.
Slučajevi nepridržavanja zahtjeva za sigurnost hrane na izvoznim tržištima u nekim su slučaje-vima nametnuli su velike troškove za tvrtke i
sektore. Za tvrtke i sektore koji su veliki i dobro uspostavljeni, međutim, to
često znači malo više od čekanja na cesti. Ovdje se javljaju pore-mećaji u
trgovini koji su bili kratkotrajni i ove tvrtke i sektori često izlaze iz tih
epizoda sa jačim i s većim prikazima industrijske kolektivne akcije ili čak
poboljšanu reputaciju za upravljanje sigurnošću hrane i još mnogo toga efikasniji slučajevi javno-privatne saradnje. Te tvrtke i sek-tori također su bili u stanju
postići ekonomski razvoj u nadogradnji njihove sposobnost i kole-ktivne infrastrukture (na
primjer, mjesta dopremanja ribe,inspekcijski sistemi i laboratorije) i primjenom
industrijskih normi i standarda.
Postoje primjeri malih sektora - često u manjim zemljama
- koji su se sposobni razlikovati na temelju visoke kvalitete proizvoda i
najboljih prakse u upravljanju sigurnošću hrane. Često je to uključivalo
kolektivno djelovanje unutar privatnog sektora ili preko javnog i privatnog
sektora za prevladavanje logističkih nedostataka i uspostavlanje tržišne prisutnosti. Značajni primjeri su
kinesko svježe povrće izvozne industrije. Postoje i slučajevi gdje napori čak i
vrlo malih ze-malja za nadogradnju upravljanja sigurnošću hrane koji su
bili uspješni u dobivanju pristupa izvoznim tržištima. Manji igrači u globalnoj
trgovini hranom visoke vrijednosti,
međutim, se trude da se oporave od prekoračenja sigurnosti hrane. Često se
prevladava "jedna i gotova" situacija, pri čemu jedna zastarjelost
ili čak sumnjivi problem zamračuje reputaciju industrije, uzrokujući da kupci
bježe od alternativnih izvora. Slučaj sa epidemijom ciklospora kasnih de-vedesetima u Sjedinjenim Državama,
koji je bio praćen malinama iz Guatemala, i koji su taj sektor isključili iz
poslovanja.
Gotovo sva pažnja posvećena LMIC-ovima na izvoz
agro-hrane i važnost kapaciteta za upra-vljanje sigurnošću hrane usmjerena je na
zemlje s visokim prihodima s rastom trgovine i ulogu sigurnosti hrane u velikoj mjeri
zanemaruju. Iako se taj rast čini relativno povoljnim za položaj LMIC-a za
udovoljavanje zahtjevima sigurnosti hrane u visokom prihodu zemlje, dokazi
ukazu-ju na to da trgovina jugoistočno i južno trpi značajne transakcijske i
kvalitetne barijera. (UNIDO 2015) .
Na primjer:
• Srednja klasa potrošača u rastućim zemljama srednjeg
dohotka su sve više svjesni sigur-
nosti hrane i traženja sigurnijih proizvoda.
Mnogi od njih u bili nekim od najvažnijih slučajeva
sigurnosnih incidenata
u prehrambenim proizvodima važnih LMIC tržišta. U rastućim urbanim
sredinama
zemalja srednjeg dohotka, trgovci također sve više koriste iste privatne
standar-
de kao i u tržišta s visokim prihodima kako bi privukli potrošače.
• Vlade LMIC-a jednako su zabrinute za zdravlje biljaka i
životinja i zaštite kao zemlje s
visokim dohotkom kada je riječ o uvozu. LMICs često
imaju velike i ekonomski važne
poljoprivredne sektore i žele zaštititi zdravlje
životinja i biljaka. Primjeri zemalja s oboje
uključujući uvoz visoke
vrijednosti i važni poljoprivredni sektori su u Kini i Južnoj Africi.
• Na mnoge načine, trgovina na jugu podliježe većim preprekama nego trgovine u
zemljama
s visokim prihodima. Često, ova trgovina ima veće granične troškove
zbog nepoštivanja
zdravstvenih i fitosanitarnih načela. To uključuje nedostatak transparentnosti za uvozne
zahtjeve, diskriminacijske prakse nametnute različitim uslovima za izvoznike i
visoke trans-
akcijske troškove koje uključuju dugo čekanje na granicama i
korupciju.
Zajedno, ta pitanja naglašavaju potrebu za LMIC-ovima da
se bave preprekama u trgovini , prepreke koje se odnose na sigurnost hrane i
druga sanitarna i fitosanitarna pitanja.
A, šire, ističu potrebu za iskorištavanjem rasta potražnja
za prehrambenim proizvodima na drugim LMIC tržištima.
Regionalne inicijative za usklađivanje standarda i
pojednostavljivanje graničnih postupaka često se predlažu za promicanje
trgovine. Primjeri regionalnih trgovinske saveza uključuju Udrugu zemalja
jugoistočne Azije (ASEAN)
GAP, Zajedničko tržište za istočnu i južnu Afriku Green
Pass, i Istočna Afrika zajednica mliječnih standarda. Humphrey (2017),
međutim,zaključuje da je napredak bio spor u primjeni ovih regionalnih
standarda.
Nadalje, usklađivanje se ne odnosi na druge transakcijske troškove (na
primjer, korupciju i cestarine). ASEAN GAP, dobrovoljni standard koje
promoviraju vlade država članica kako bi olakšale trgovinu, mogu biti ona skromna
priča o uspjehu ovih napora. ASEAN GAP omogu-ćuje jedan standard za članove ASEAN-a
koji trguju s većim regionalnim zemljama, poput Kine ili Indije, i općenito
je u skladu ili se kreće prema strožim GAP standardima za tržišta s
visokim dohotkom. ASEAN GAP standard također pruža zajedničku osnovu za napore
zaje-dno sa vladom i poljoprivrednicima. Razumljivo, inicijative kao što bi
to moglo potaknuti rast u južnoj i južnoj trgovini, nadopunjavajući napore na
jačanju sigurnosti domaće hrane.
Vanjski rizici za kontrolu hrane
Napredak koji imaju LMIC za izvoz agro-prehrambenih
proizvoda sklon je zasjeniti trendove i
mjerila u sastavu uvoza poljoprivredno-prehrambenih proizvoda. LMIC u prosjeku pokazuju
dvobrojčani rast uvoza poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, posebice
uvoza hrane visoke vrijednosti, koje u vrijednosti predstavljaju oko trećinu
LMIC uvoza agro-hrane (i 20 posto po-ljoprivredne hrane zemalja s niskim
prihodima). Iz Od 2001. do 2016. godine, uvoz poljopri-vrednih prehrambenih
proizvoda LMIC porastao je s 89 milijardi USD na 414 milijardi USD, s uvozom
visoke vrijednosti prehrane s 30 milijardi USD na 149 milijardi USD u istom
razdoblju.
Najbrži rast uvoza hrane visoke vrijednosti je u mesu,
ribi,mliječnim proizvodima i svježeg
voća i povrća (Grafik:10). Povijesno, većina LMIC uvoza hrane visoke vrijednosti dolazi iz zemalja s
visokim dohotkom, ali ovo se brzo mijenja.Sada dolazi polovica uvoza u LMIC
vi-soke vrijednosti hrane od drugih LMICs. U slučaju zemalja s niskim prihodima,
60 posto visoke vrijednosti uvoz hrane potječe od drugih LMIC-ova.
Među LMIC-om, 10 zemalja je činilo dvije trećine hrane
visoke vrijednosti uvoz u 2016.godini. Taj uvoz raste i brzo se
razvija u zemljama srednjeg dohotka u
kojima se širi srednja klasa brzom tempom (primjerice, Kina, Meksiko i Ruska Federacija).
Mnoge od njih su zemlje vo-deći izvoznici agro-hrane, odražavajući
razlike u domaćoj proizvodnji i obrasce potražnje stanovništva za tip i kvaliteta
prehrambenih proizvoda.
Važno je naglasiti brz rast uvoza nekih visokovrijednih
namirnica i zabrinutost potrošača LMIC-a o sigurnosti domaće proizvodene hrane. U ovom slučaju je eksplozivan rast
uvoza mliječnih proizvoda,što ne samo da odražava brzo širenje potrošačke
potražnje već i speci-fično zbog slučajeva prevara i drugih pitanja sigurnosti
hrane. U 2008, 20 tvrtki u Kini su bile uključene u namjerno krivotvorenje
mlijeka i formula za dojenčad, s skandalom koji je rezul-tirao 300.000
hospitalizacija, uključujući 54.000 djece. Zabrinutost zbog sigurnosti domaćeg
mlijeka nije izoliran samo za Kinu. Hanford, Campbell i Elliott (2016)
pregledavaju utjecaj brojni slučajeva prevare mlijeka tokom posljednjeg perioda prvog desetljeća i početkom drugog desetljeća 2000-ih, uključujući u Brazil,
istočnu Afriku,Indiju i Pakistan.
Grafik 10 : LMIC uvoz visoko vrijedne grupe prehrambenih proizvoda,2001-16
Rastući uvoz
poljoprivredne hrane predstavljaju nove izazove za efikasno upravljanje sigur-nosti
hrane u LMIC, osobito kada se taj uvoz odvija od drugih LMIC koji sami imaju
slabe sisteme upravljanja sigurnošću hrane ili čija se trgovina obavlja preko
neformalnih kanala preko granice.
Ovi izazovi su posebno akutni za manje zemlje s značajnim
uvozom poljoprivrede. Općenito nije moguće imati nadzor nad proizvodnjom i
preradom hrane u zemljama izvoznicama, što znači da su granične inspekcije jedina zaštita. Naravno, to nije moguće provjeriti sve ili čak visoki udio
pošiljaka uvezenih u zemlju. Nadalje, uvozni inspekcijski sistemi većine LMIC-a jesu underresourced ili nedjelotvorno organizirani. Niske plaće
mnogih inspektora također mogu nametnuti svoje napore da budu proaktivni u
otkrivanju opasne hrane i čini ih skloni korupciji.
Kako bi se osiguralo povećanje uvoza hrane, a ne
smanjivanje domaće potrošnje, sigurnost hrane, kontrola uvoza na temelju rizika
treba biti razvijena i primijenjena u LMICs. To obično zahtijeva kategorizaciju
rizika za sigurnost hrane na temelju vrste proizvoda i zemlje porijekla, među
ostalim elementima, i kombiniranu primjenu prekograničnih, graničnih i ostalih
mjera (FAO 2016). Kao što su slijedeći tipovi kontrola:
• Kontrole prekogranične kontrole. To je način nastojanja
da se osigura da kontrole kod
zemalja izvoznica - na primjer, za proizvodnju, preradu i
proizvodnju hrane izvozom – dovedu do
sigurnije uvezene hrane.Prekogranične kontrole pokrivaju profiliranje izvoznika,
proizvo-
đače, uvezene proizvode, zemlje porijekla, izvozne zemlje i ulazne luke,
sporazumi s
uvoznom zemljom,kontrole koje uvoze uvoznici za svoje dobavljače i
sve druge inicijative koje
mogu povećati povjerenje u sigurnost i kvalitetu proizvoda koji se uvoze.
• Kontrole granica. One pokrivaju primjenu uvoznih dozvola hrane preduzeća, i postupci
dopuštenosti
i inspekcije pošiljaka i uvoznika.
• Pogranične kontrole. To se odnosi na aktivnosti u
zemlji uvoznici nakon što je proizvod uve-
zen u tu zemlju. Pokriva poremećaje kontrole dvije osnovne vrste kontrola. Prva je
svaka
kontrola uvoznika; za primjer, procjenjuju uslove za dubinsku provjeru uvoznika kako bi se
osiguralo sigurnost uvezene hrane i standard skladišta uvoznika.
Druga je stvarna kontrola nad određenim uvoznim
prehrambenom proizvodima,koji su ili još u skladištima uvoznika ili već na domaćem
tržištu. Ova vrsta kontrole može uključivati
nadzor nad tržištem i provjera
proizvoda.
Potrebno je olakšati trgovinu i osigurati sigurnost
poljoprivredno-prehrambenog uvoza pridr-žavajući se praksi i principa koji su u
skladu s Codex Alimentariusom Smjernicama Komisije.
Uz odluke koje se temelje na
riziku i vođeni robusnim dokazima, ove dobre prakse uključuju:
• Transparentnost zakonodavstva i operativnih postupaka
• Jasno definirane institucionalne uloge i odgovornosti
• Dosljednost i
nepristranost u primjeni kontrola
• Usklađeni standardi, smjernice i preporuke
• Prepoznavanje drugih sistema kontrole hrane, uključujući ekvivalentnost,
među ostalima trgovinski partnerima.
Među LMICs, ova načela često se ne primjenjuju na
sigurnost hrane i kontrole uvoza i politike kontrole uvoza uglavnom se ne
temelje na naučnim dokazima.
Informacije o zahtjevima i postupcima sigurnosti hrane često je teško pronaći, radni se pos-tupci često
mijenjaju,i često nedostaje koordinacija među višestrukim agencijama.
Iako sistemska slika "stanja tehnike" u LMIC
sigurnosti hrane i kontrola uvoza nije dostupna, nedavna Marshall School of
Business Studija, temeljena na anketi o tvrtkama, daje uznemi-rujuću sliku o
padu tarife se zamjenjuju sve većim nizom protekcionističkih tehničkim prepre-kama
trgovinskih mjera koje se, kao odgovor
na njih, primjenjuju kao "on / off ventili"
Nadalje, sigurnost hrane i druge sanitarne i fitosanitarne
mjere često su dvosmislene i nedo-sljedne te se provode u diskriminirajućem
obliku.
Tablica:6 uspoređuje rezultate primjene transparentnih
pravila i praksi za poljoprivredno-prehrambeni uvoz u srednjim i visokim dohodovnim
privredama koje su članovi Foruma
ekonomske saradnje Azije i Pacifika. Raspon rezultata od 1 za najniže do 5 za
najviše. Približno 4 ili 5 signala su blizu međunarodne najbolja vježba;
rezultati od 1 ili 2 ukazuju na značajne nedostatke.
Tablica 6: Rezultati za primjenu transparentnih pravila i postupaka za uvoz poljoprivredno-prehrambenih za zemlje srednjeg i visokog dohotka
Ocjene zemlje smatraju se u odnosu na pet kriterija:
jasnoću i prikladnost tehničkih zapreka trgovini, sanitarne i fitosanitarne
mjerea,stanje informacija i administrativni teret koji se odnosi na kontrolu
hrane kod uvoza i dosljednost provedbenih mjera među zainteresiranim stranama,i
mjesta.
Privreda s visokim dohotkom obično ima mješovite rezultate za primjenu zbog tehničkih pre-preka u trgovini i sanitarne i fitosanitarne mjere. Ipak, ove ekonomije često postižu
dobre re-zultate za otkrivanje informacija, dosljednost izvršenja i upravna
pitanja. Novi Zeland i Singa-pur rezultatirali su sa najvišim ocjenama među ekonomijama sa visokim prihodom.
Marshallova škola poslovnih istraživanja otkrila je da ekonomije visokog dohotka primjenjuju stroge standarde hrane, ali to čini na transparentnim i fer način.
Situacija za privredu srednjeg dohotka koja su članica
Azijsko-Pacifičkog ekonomskog fo-ruma za
saradnju prilično je različita od onih ekonomija s visokim prihodima. Visoki rezultati za ekonomije srednjeg dohotka su
rijetki za bilo koju od njih, Tablica 11. Neke
ekonomije, uk-ljučujući Peru i Meksiko,postigli su puno bolje rezultate od
ostalih. Indonezija je dobila najniži rezultat na svakoj od pet kriterija. Među
LMICs, najgore situacije odnose se na administrativni teret i dosljednost
izvršenja. Češće nego ne,prevladavajuća situacija je jedna od (1) više age-ncija
s preklapajućim odgovornostima,(2) suvišnu dokumentaciju, (3) česte promjene u
politici, (4) nedostatak odgovarajućeg tehničkog i ljudskog kapitala, (5)
plaćanja olakšica često ne (6) nedostatak ili često mijenjanje protokola i
zahtjeva za dokumentima i (7) diskriminirajuće po-našanje na temelju
ekonomije, poslovanja,ili načina isporuke.
To rezultira višim troškovima, što utječe na dobavljače
na tim tržištima, kao i na domaće po-trošače, ali ne doprinose sigurnijoj hrani.
Marshallova škola poslovnog studija tvrdi da su mikro, mala i srednja poduzeća posebno
teško pogođeni administrativnim teretima i nedoslje-dnim provođenjem zbog troškova koji su nametnuti, nedostatak stručnog osoblja za rješa-vanje tih problema i pitanja ,
diskriminirajuće postupanje, budući da ta preduzeća nemaju sna-ge "glasa".
Ova vrsta situacije ili onemogućava uključivanje tih preduzeća u trgovini ili ih
vodi da pronađu neformalne prekogranične kanale koji su štetni za kontrolu
sigurnosti hrane.
Ovo poglavlje istražuje stanje sposobnosti upravljanja
sigurnošću hrane u LMICs, koristeći širok raspon pokazatelja. Kapacitet ima
nekoliko dimenzija,koji se prirodno razvijaju dok se ekonomije razvijaju i
motiviraju za sigurnost hrane od strane sudionika i sistem sigurnosti hra-ne jača. Dostupni dokazi o tim
kapacitetima pojačavaju zaključak da
postoje značajne razlike između hrane i kapaciteta upravljanja sigurnošću i potrebe za sigurnošću
hrane u LMIC-ima.
Najobuhvatnija mjera kapaciteta Svjetske organizacije za
zdravlje životinja pokazuje velike praznine u osnovnim elementima javne
sigurnosti sistema hrane u većini LMICs.
Nadalje, po-stoji jasan odnos između sve većeg tereta FBD i smanjenih mogućnosti. Mnogi LMIC-ovi imaju jasnu potrebu
za većim kapacitetima, bilo da se mjeri
putem trgovinskih pokazatelja ili trenda rasta domaćeg tržišta. Ali oni imaju
relativno malo sposobnosti da zadovolje svoje po-trebe. Drugo pokazatelji
kapaciteta su više pokusni, ali ukazuju i na jaz.
Poglavlje je proučilo primjere vlada u LMIC-u koje su
partneri s privatnim sektorom (na prm., za potporu certifikaciji sigurnosti
hrane) i na olakšano uključivanje malih davatelja u lancima hrane visoke
vrijednosti. Postoje uspješni primjeri ovih napora, ali premalo je njih.
Međunarodna trgovinska arena daje konkretnije dokaze o
sigurnosti hrane za upravljanje kapacitetima u LMIC, ali također jača jaz između
potrebe i kapaciteta. Kao što se i očekivalo, privatni sektor, posebno kod
dobro uspostavljenog izvoznih zemalja,
učinio je značajna ulaga-nja kako bi se potvrdilo poboljšane proizvodne prakse,kako u
poljoprivredi tako i u preradi.
Ali opseg tih ulaganja nije širok,što znači da
vjerojatno imaju samo ograničeni učinak na do-maću sigurnost hrane u LMICs.
Javni sektor u LMIC-ima ima samo ograničeno sposobnost olakšavanja međunarodne trgovini pružajući transparentne i dosljedne
granične kontrole.
Taj će jaz postati važniji jer mnogi LMIC-ovi dobivaju
veću vrijednost uvoza hrane iz drugih
LMIC-ova.
Preuzeto iz studije World Bank Group :
Potrebna sigurnost hrane
Ubrzavanje u napretku zemalja sa niskim i srednjim dohotkom
Autori:Steven Jaffee, Spencer Henson,Laurian Unnevehr, Delia Grace,Emilie Cassou
Primjedbe
Objavi komentar