Sigurnost hrane u zemljama u razvoju

Nesigurna hrana predstavlja značajnu prijetnju ljudskom zdravlju i dobrobiti i može spriječiti poljoprivrednu transformaciju, integraciju tržišta i privredni razvoj. Populacije zemalja s niskim i srednjim dohotkom najčešće su pogođene učincima nesigurne hra-ne, a zemlje južne Azije, jugoistočne Azije i Afriku južno od Sahare čine 53 posto svih bolesti uzrokovanih hranom i 75 posto povezanih smrti. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, bolest, invaliditet i prerane smrti prouzročene nesigurnom hranom dovele su do 2016. godine gubitak produktivnosti od oko 95 milijardi dolara u zemljama s nis-kim i srednjim dohotkom.

Unatoč prevalenciji nesigurne hrane i srodnim problemima, političari u tim zemljama uglavnom su obratili malo pažnje i nisu imali ulaganja u rješavanju pitanja sigurnosti hrane. Kako bi se potaknulo daljnje poboljšanje sigurnosti hrane,izvještaj Svjetske banke daje primjere efikasnih  postupaka upravljanja sigurnošću hrane iz cijelog svijeta. Izvještaj također uključuje snažan poziv na djelovanje, ističući potrebu za stvaranjem kohezivnih i dobro financiranih domaćih sis-tema upravljanja sigurnošću hrane i javno-privatnog partnerstva (uključujući javne agencije, tvrtke i potrošače) u zemljama s niskim i srednjim dohotkom ,

Prema izvještaju, sigurnost hrane rezultat je djelovanja ili neaktivnosti širokog raspona sudi-onika, uključujući poljoprivrednike, rukovatelje hranom i distributere, proizvođače hrane, ope-ratore usluga hrane, potrošače, regulatore, naučnike, edukatore i medije. Ponašanje tih sudi-onika često oblikuje njihova svijest o opas-nostima od hrane i njihovoj sposobnosti (tehnička ili financijske) da se primjenjuju odgovarajuće prakse sigurnosti hrane, kao i pravila i poticaji za poticanje takvih praksi.

U zemljama u razvoju, sigurnost hrane je otežana dvjema glavnim grupama faktora.

Prvo, slabo empirijsko znanje (tj. nedostatak dobre kvalitete podataka) u pogledu učestalosti pojave bolesti uzrokovanih hranom u zemlji, ekonomskim troškovima nesigurne hrane i efikas-nosti domaćih intervencija u zaštiti hrane,što  znači da političari i istraživači često ne poznaju obim problema u njihovoj zemlji. 

Drugo, institucionalni izazovi, kao što su fragmentirani lanci vrijednosti i politike hrane, otežali su uspostavljanje sveobuhvatnih, kohezivnih programa za rješavanje pitanja sigurnosti hrane u cijelom tijelu.

Izvještaj koristi pojam "životni ciklus sigurnosti hrane" kako bi opisao kako se teret nesigurne hrane mijenja zajedno s privrednim razvojem. U tradicionalnoj fazi životnog ciklusa prehram-bene sigurnosti (koju karakterizira potrošnja hranjivih sastojaka škroba i politika usredotoče-nih na dostupnost hrane), praksa proizvodnje hrane prilično je djelotvorna u kontroli opasnosti od hrane, navodi se u izvještaju; većina bolesti koja se prenosi hranom u ovoj fazi proizlazi iz slabe higijenske prakse i ograničenog pristupa čistoj vodi i odgovarajućim sanitarnim objek-tima. Stoga, u ovoj fazi potražnja i poticaji za sigurnost hrane imaju tendenciju da budu niski.

Kako se prehrambeni sistemi moderniziraju i prihodi povećavaju, zemlje međutim dolaze do prijelazne faze ciklusa prehrane. U ovoj fazi, opasnosti za sigurnost hrane postaju sve širi, s obzirom da se prehrambene preferencije potrošača brzo mijenjaju i stanovništvo postaje sve urbanizirano. U ovoj fazi, većina opasnosti od hrane potječe od promjena u proizvodnji i potro-šnji svježih namirnica, kao što su mesni proizvodi i voće i povrće. Pored toga, uvoz hrane, osobito pokvarljivih svježih proizvoda, u ovoj se fazi povećava, otvarajući potrošače do novih opasnosti koje se prenose hranom.

 Vladini regulatorni organi i sistemi, kao i novi sudionici privatnog sektora, mogu postati preplavljeni u ovom scenariju brzog povećanja i mijenjanja rizika sigurnosti hrane.

Budući da sistemi prehrambenih proizvoda zemalja postižu fazi modernizacije životnog ciklusa prehrambene sigurnosti, lanci vrijednosti poljoprivrednih prehram-benih proizvoda često pro-laze kroz značajno restrukturiranje. Proizvođači, prerađiva-či i distributeri obično postaju for-malizirani, a sektori maloprodaje postaje moderni-ziran, čak iu ruralnim područjima. Iako veli-ke opasnosti još uvijek postoje u ovoj fazi, efikasnije praćenje i regulatorni sistemi olakšavaju uspostavljanje i provođenje minimalnih standarda sigurnosti hrane u javnom i privatnom sek-toru. Kao rezultat toga, povjerenje potrošača u sposobnost sistema  za isporuku sigurne hrane povećava se.

Često, vlade pokušavaju dosegnuti ove kasnije faze životnog ciklusa kroz stroge propise koji se provode kroz inspekciju objekata i proizvoda za hranu i kažnjavanje neuspjeha u ispunja-vanju određenih standarda. Međutim, ovaj sistem možda neće biti efikasniji u zemljama s niskim i srednjim dohotkom, gdje sistemi hrane dominiraju kod poljoprivrednika, malih vlas-nika, mikro i male tvrtke te neformalni prehrambeni kanali. Kako bi se bolje pomoglo tim zem-ljama da prolaze kroz životni ciklus sigurnosti hrane i postignu poboljšane ishode sigurnosti hrane, izvještaj preporučuje uspostavljanje više zajedničkog modela upravljanja. Prema tak-vom modelu, vlade će raditi na poticanju i olakšavanju sigurne proizvodnje, prerade i distri-bucije hrane uspostavljanjem minimalnih standarda sigurnosti hrane; zauzvrat, prehrambene tvrtke zadržale bi određeni stepen  fleksibilnosti u postizanju tih standarda te bi se mogli oslo-niti na državnu potporu i resurse kako bi se udovoljili standardima. Na taj će način različiti su-dionici moći bolje koordinirati i surađivati.

Osim toga, investicije se moraju usredotočiti ne samo na intervencije u zaštiti hrane nego i na intervencije u okolišu, kao što je smanjenje onečišćenja zemljišta i snadbjevanjem vodom.  

Izvještaj također zahtijeva prebacivanje na proaktivniji fokus na identificiranje i smanjenje ili izbjegavanje potencijalnih budućih rizika sigurnosti hrane; na taj način, kreatori politike moći će ne samo odgovoriti na incidente sigurnosti u hrani, već i spriječiti takve incidente.

Izvor :FOOD SECURITY PORTAL

Autor: Sara Gustafson