Odabrati pravac do sigurnog odredišta

 

U opštoj “pobuni” koju možemo pratiti o obaveznom posjedovanju COVID potvrda o cijepljenju koje građani širom Evrope i Svijeta moraju imati kod sebe,čime se potvrđuje da su cijepljeni ili su prebolili corona virus ne možemo, a da se ne osvrnem koliko potvrđivanje postupaka za procese u proizvodnji hrane imaju značaj za sigurnost hrane.

Sigurnost hrane za svakog potrošača je nezamislivo bez vođenja raznih evidencija, zapisa, kontrolnih i ček lista kojim proizvođači hrane potvrđuju da su njihovi postupci u uzgoju biljaka i životinja,u postupcima prerade hrane biljnog ili životinjskog porijekla usklađeni sa propisima, tehnologijom i zdravljem za potrošače.

Ljudi su se u posljednji desetak ili više godina potpuno opustili prepušteni raznim potrošačkim dostupnim alatima kojima vrlo lako stupaju u komunikaciju i grade svoje stavove na često “njima simpatičnim” ili prihvatljivim stavovima.Nikada ljudski rod nije imao takav pristup informacijama svih tipova i oblika kao danas. Demokratija društva i sloboda stvaralaštva i mišljenja  je te stvari  samo ubrzala. 

Potrošački konzumerizam informacija tačnih ili netačnih su neka nova “hrana” koje ljudi konzumiraju. Okupljanje ljudi oko njima prihvatljivih stavova da se ne trebaju cijepiti,da ne moraju slušati savjete ljekara i savjete naučnika ili ne vide ljude koji leže u bolnicama je tema i polje sociologa i drugih sličnih  nauka koji se bave društvom i naukom o društvu.Pojedinci koji se bave prirodnim naukama mogu samo primjetiti da li su ti pojedinci svjesno ili nesvjesno došli na ideju “prirodne selekcije”,pa ko preživi,preživi.

Ljudi koji se bave klimom i budućim posljedicam zbog zagađenja i proizvodnje ugljičnog dioksida odavno su stvari nazvali alarmirajućim.Ali ne samo da su staklenički gasovi problem zbog zagrijavanja planete Zemlje,nego je tu još i krčenje šuma,uništavanje poljoprivrednog zemljišta i trajni gubitak izvora vode.Jednostavno rečeno čovjek je svojim djelovanjem toliko ugrozio prirodu,da je poremetio njene “zakone”,led se topi,mnoge su biljne i životinjske vrste na istrebljenju ili su nestale.

Nikada nismo bili tako regulisani kao danas.Da bi svijet funkcionirao kako tako,bilo je potrebno uspostaviti neki mehanizam regulacije,donošenjem niza propisa, zako-na,mjerila,direktiva u upustava.I ne samo da smo postal društvo “regulacije”,nego smo postal i društvo “nadzora”. Snimaju nas na ulicama,u trgovinama na sportskim i dr. događanjima,kamere su svuda oko nas. Snimaju nas i naše komšije i prijatelji.

I sad da se vratimo na pitanje šta bilo kada ne bi smo imali jedan uspostavljen sistem nadzora proizvodnje hrane,da ne znamo tko je tu hranu proizveo,u kakvim uslovima,na kraju da li znamo šta jedemo,da li je ta hrana zdrava za mene ?

Svaki pojedinac će reći da se želi hraniti zdravo,da želi da ne završi u bolnici zbog trovanja hranom i pri tome ne razmišlja možda šta proizvođaći hrane čine da zadovolje njegove zahtjeve i zahtjeve regulatora.Pojedinci mnoge stvari uzimaju kako se kaže “zdravo za gotovo” kada mogu dobiti informacije klikom na mobitel,i to im je u redu i prihvatljivo.Ako iz bilo kojeg razloga se nađu u poziciji da su oštećeni ili im je zdravlje došlo u pitanje kako njihovo ili obično je to neko drugi-stvari se dođaju drugom ne meni, komentarisat će na društvenim mrežama, “a šta radi regulator (država) “?

Kada bi proizvođači hrane i regulatori bili vođeni ovakvim shvatanjima to bi dovelo do sankcija prema njima pa i do prestanka njihovog rada.

Svi sudionici koji učestvuju u lancu snadbjevanja  hrane koju proizvode ili prodaju, da bude zdravstveno ispravna su svjesni koliko moraju biti proaktivni i odgovorni da zadovolje sve zahtjeve koji se pred njima postavljaju.Osim toga i oni se sami susreću sa mnogim izazovima,jer je zakonska regulative obimna,a izazovi zbog povećanja troškova  proizvodnje  moraju biti takvi da zadovolje prije svega da su proizvodi zdravstveno ispravni i prihvatljivi za potrošače.Sigurno da ni svi proizvođači hrane ne slijede propise regulatora,ali takvim stavom će kad tad doći na udar kontrolnih tijela,što može dovesti do njihovog prestanka ili izricanja novčanih kazni.Negativna reklama zbog neispravne hrane će nadjačati bilo kakve kazne.

Kada se osvrnemo na posljedice koje može imati bilo koji potrošač hrane,ako konzumira hranu zbog toga što u toj hrani ima određenih hemikalija ili je bakterijski onečišćena onda dođemo do toga da moramo imati takve metode i postupke koji će preventivno spriječiti te pojave.Dakle ovdje se radi prije svega o tome da se  opasnosti moraju u praksi rješavati preventivno najbolje dokazanim naučnim metodama,koje proizvođači primjenjuju u svojim proizvodnim objektima,svesni značaja u pristupu takvog ponašanja za njihov izvor prihoda.Sigurnost hrane nije sama sebi svrha,već ona danas poprima jedan društveni značaj kao tekovina civilizacije društva,pa danas govorimo da li imamo ili nemamo kulturu sigurnosti hrane.Sama izgradnja kulture sigurnosti hrane ne može se realizirati ako proizvođa-či hrane nemaju svijest o opasnostima i riziku,da to moraju iskomunicirati sa svojim ljudskim resursima koji su uključeni u proizvodni  proces i potrošačima. Menandžment  mora imati viziju i misiju svoga djelovanja bazirati na dosljednosti i brzoj prilagodljivosti.

Pandemija COVID-19 nas je  naučila da još više moramo prati ruke,nositi zaštitne maske i mnogo toga drugog,proizvođači hrane to odavno primjenjuju jer je to način njihovog opstanka,a oni koji nisu u lancu lancu proizvodnje hrane moraju shvatiti sve te mjere koje im se danas "nameću" kao nužne za svoj opstanak jer smo u razvoju civilizacije došli do ove tačke.Za neke se  električna energija proizvodi u utičnici za mnoge druge je to u elektranama.Uvjek može biti i gore.