SARS-CoV-2 i rizik za sigurnost hrane

 

Pandemija koronavirusne bolesti 2019. (COVID-19) dovela je do znatnog razu-mijevanja prijenosa uzročnika virusa SARS-CoV-2 zrakom na ljude i njegovih potencijalnih učinaka na sigurnost hrane. Glavni put prijenosa je osoba na osobu putem respiratornih kapljica i aerosola, a ne putem fomitima (nežive površine ili predmeti). Međutim, izražena je zabrinutost zbog mo-gućnosti prijenosa putem hrane i pakiranja hrane te predstavlja li virus SARS-CoV-2 rizik za sigurnost hrane.

Agencije za sigurnost hrane provele su nekoliko procjena rizika može li hrana i pakirana hrane predstavljati potencijalni rizik za sigurnost hrane povezan s SARS-CoV-2. Sveukupni naučni konsenzus je da trenutno nema dokaza da SARS-CoV-2 predstavlja rizik za sigurnost hrane.  Stoga se iz perspektive rizika, ukupni poten-cijalni rizik od zaraze SARS-CoV-2 iz onečišćene hrane ili pakirane hrane čini vrlo malim. SARS-CoV-2 se stoga ne smatra virusom koji se prenosi hranom, već je to respiratorni virus koji također može ući u krvotok putem sluznica u očima, nosu i ustima.

Iako održivi virus SARS-CoV-2 može biti prisutan u uzorcima stolice, nekoliko stu-dija zaključilo je da je proljev vjerojatno uzrokovan kada se virus infiltrira u tijelo dru-gim mehanizmima tokom teške faze bolesti, a ne gutanjem kontaminirane hrane kroz gastrointestinalni trakt. Nadalje, SARS-CoV-2 nije kiselinski labilan i ako je pri-sutan u hrani, vjerojatno će biti na niskim razina-ma. Oba ova atributa vjerojatno će učiniti virus manje dostupnim stanicama domaćinima kad se nalazi u hrani zbog malog broja i potencijalno ograničenog preživljavanja u kiselom okruženju želuca, u usporedbi s virusom koji se prenosi u respiratornim kapljicama.

Nije iznenađenje da je utvrđeno da SARS-CoV-2 preživljava i na hrani i na neživim površinama, i to bolje na niskim (najbolje na temperaturama smrzavanja), a ne na višim temperaturama (viruse pohranjujemo u laboratorij u smrznutom stanju kako bi ih zadržali da budu živi). To uključuje smrznutu hranu za koju je utvrđeno da sadrži tragove virusa. Međutim, u odnosu na hranu, najveći rizik i dalje ostaje prijenos osobe na osobu i u prehrambenom okruženju, uključujući proizvodnju, maloprodaju i služenje hrane. U stvari, bilo je mnogo epidemija COVID-19 od osobe do osobe među radnicima na farmama i u pogonima za preradu hrane. Ovo naglašava važ-nost nošenja odgovarajuće osobne zaštitne opreme i prakticiranja pravilne higijene ruku i fizičkog distanciranja.

Međutim, usprkos trenutnom konsenzusu šire naučne zajednice da SARS-CoV-2 nije pitanje za sigurnost hrane, Kina je ispitala smrznutu hranu tražeći prisutnost virusa i postigla neke pozi-tivne rezultate. Kao rezultat toga, obustavila je uvoz iz mnogih prehrambenih tvrtki iz najmanje 19 zemalja i regija u kojima su radnici zaraženi koronavirusom. Glavni problemi s ovim pristu-pom politici su da :

 I) ne postoje dokazi da živi virus može biti prisutan na hrani u dovoljno velikom broju, a zatim se ručno prenijeti kako bi sam zarazio pojedinca; 

II) prilikom testiranja ne znamo otkrivaju li svi testovi koji se koriste živi virus, za razliku od otkrivanja samo prisutnosti virusne RNA; 

III) ne znamo koliko održivih virusnih čestica mora biti prisutno da bi uzrokovalo bolest; 

IV) virusi prisutni na hrani ili ambalaži hrane vremenom gube održivost; i

V) da je smrznuta hrana toliko efikasna u brzom širenju virusa na ljude, vjerojatno bismo vidjeli stotine hiljada slučajeva povezanih s tim putem prijenosa na globalnoj razini, što znamo nismo vidjeli. Nadalje, prema kineskim vlastima, od ukupno 2,98 milijuna uzoraka pakiranja hrane, samo je 22 uzorka pozitivno testirano na poten-cijalnu prisutnost virusa; to predstavlja 0,00073% pozitivnu stopu za potencijalno samo na virusnu RNA, što je beznačajan rizik. 

U nastavku se govori o hipotetskom scenariju rukovatelja hranom koji dodiruje ribu kontamini-ranu SARS-CoV-2 i njezin potencijalni prijenos tim putem. Da bi se uspio uspješan prijenos i infekcija, rukovatelj hranom trebao bi dodirivati ​​ribu (vjerojatno puno ribe mnogo puta), virus na ribi trebao bi biti održiv (upitno) i u dovoljno veli-kom broju (malo vjerojatno), a zatim radnik bi se trebao zaraziti dodirujući nos, usta ili oči. Čak i ako bi ovaj hipotetski scenarij mogao dovesti do zaraženih radnika, u smislu sveukupnih infekcija, ovaj put zaraze bio bi toliko mali da bi bio beznača-jan. Uprkos ovom scenariju, prehrambene tvrtke i dalje moraju osigurati budnost svojih zaposlenika u vezi s nošenjem maski, pranjem ruku,

U odnosu na hemikalije potrebne za inaktivaciju SARS-CoV-2, virus pripada obitelji korona-virusnih virusa u ovojnici, što ih čini osjetljivima na deterdžente i razne dru-ge mikrobicide, čak više nego na gljivice, vegetativne bakterije i kvasce . Zapravo, studije su pokazale da 0,1% natrij-hipoklorit, 0,5% vodikov peroksid i 62-71% eta-nola mogu značajno smanjiti koronavirus (uključujući SARS-CoV-2) prisutan na površinama nakon 1-minutne izloženosti na sobnoj tem-peraturi. Agencija za zaštitu okoliša, Health Canada, kao i Portal otvorenih podataka Evropske unije, na svojim web stranicama imaju popis odobrenih dezinficijensa za upotrebu protiv SARS-CoV-2.

Ukratko, otkriće genetskih tragova SARS-CoV-2 na hrani može potaknuti zabrinu-tost zbog sigurnosti hrane; međutim, to ne ukazuje na rizik za javno zdravlje i stoga ne bi trebalo biti temelj za ograničavanje trgovine hranom ili pokretanje opoziva hrane. Iako trenutni dokazi sugeriraju da SARS-CoV-2 ne uzrokuje bolesti koje se prenose hranom, virus je prouzročio velike poremećaje u globalnom lancu snad-bjevanja hranom. Stoga su u ovoj pandemiji u prvi plan stavljena pitanja poput si-gurnosti hrane i održivosti hrane, kao i pitanje zdravlja prehram-benih radnika od farme do maloprodaje i prehrambenih usluga. Noviji pristupi / paradigme, poput integracije One Healtha (npr. Stvaranje velikog tima stručnjaka iz mnogih disciplina) zajedno sa sistemskim promišljanjima-

Ovaj je članak je sažetak,a objavljen je 2. novembra u Frontiers in Nutrition .

Autori:

Lucia ECM Anelich, dr. Sc. , i Ryk Lues, dr. sc. , Centar za primijenjenu održivost hrane i biotehnologiju, Central University of Technology, Bloemfontein, Južna Afrika; Jeffrey M. Farber, dr. Sc. , Odjelu za nauku o hrani na Univerzitetu Guelph, Guelph, ON, Kanada;  i Valeria R. Parreira, dr. sc. , Odjel za patobiologiju na Univerzitetu Guelph, Guelph, ON, Kanada.